Odnosno, i nakon izgradnje loža središnji dio gledališta- parter obično nije imao fiksne stolice, tako da bi se prostor moglo koristiti za ples, što je bio slučaj i u Hvaru. Kavalkine – svečani plesovi koji su se održavali najviše za vrijeme karnevala često su bili plesovi pod maskama. U ovom elitnom maškaranju Hvar se ugledao na Veneciju. Za one koji se na FBu prepucavaju oko toga je li Venecija naš glavni grad aludirajući na to Hvar i Hvarani nisu bili samostalni i samosvojni jer su dugo bili pod Venecijom, moram reći da krivo razmišljaju. Hvar je svojevoljno, veoma mudro, ušao pod vlast Venecije zbog vojno-strateških i gospodarskih razloga, ali je isto tako mudro zadržao svoju „ samoupravu“ u raspolaganju komunalnim sredstvima za izgradnju i upravljanje gradom, čime je ostvario svoju autonomiju u kojoj je veoma probrano birao utjecaje Venecije: govor, ponašanje, ples,
odijevanje, te je na tim utjecajima stvarao svoje, nove vrijednosti i dokazao se kao dio europskog naslijeđa. Nije li dostatan dokaz za to da je Hvar prije Venecije dobio pravo i to javno kazalište?!
Lijepi opis jedne karnevalske fešte ostavio nam je Antun Matijašević Karamaneo opisujući svečanosti 1712. godine upriličenih u Hvaru u čast zapovjednika Kulfa, Marina Capella. Zapovjednik je sa svojom svitom sjedio na Belvederu i gledao igru „ volo“ – spuštanje brodića sa „ kormilarom“ na konopu razapetom između kampanela i mandraća, zatim nadmetanje u borbi „ šakama“, penjanje na namašćeni jarbol, a sve uz ludovanje brojnih maškaranih skupina. Nakon ovih ludovanja večer je završena u kazalištu plesom i izvođenjem komedija. Nakon 1803. g. Kazališno društvo vodilo je brigu i o objektu i o njegovom programu. Kazalište je bilo veoma živi mehanizam u kojem se kroz jednu sezonu( vrijeme karnevala) događalo i do 30 kulturnih priredbi. Događali su se koncerti, dramske i komične predstave, akademije, recitali, dječje i marionetske predstave. Nastupali su hvarski dramski ili glazbeni diletanti, dramske i glazbene skupine iz Splita, Dubrovnika, drugih otočnih i obalnih gradova, pa i onih iz Italije.
U malom se hvarskom kazalištu 1836. godine odigrala i kompletna opera „ Norma“. Arhiv hvarskog povijesnog kazališta čuva priličan broj libreta koji svjedoče o glazbenim priredbama održanim u hvarskom kazalištu. Ovakav program zahtjevan je i za veće i „ kulturnije“ sredine. Podsjetit ću, usporedbe radi, da je Zagreb 1835. godine dobio prvo( privatno) kazalište na Gornjem gradu, dok je današnji HNK izgrađen i utemeljen tek 1895. godine. Split je dobio općinsko, danas Hrvatsko narodno kazalište 1893., Rijeka 1885. Dubrovnik 1864., itd.
Na kraju, malo zbrojimo rezultate. Gdje danas možemo prezentirati neke društvene ili kulturne sadržaje? Arsenal s Kazalištem zatvoren je već 16 godina. Restauracija traje beskonačno i nema nekih naznaka završetka. Arsenal je zasut betonom kojim je potopljena najstarija povijest objekta i grada. Kazalište već godinama, nakon žalosnog lifta, ne doživljava nikakav napredak. Fontik zjapi prazan, zastrt plakatima spomeničkih objekata. Lođa izumire u nebrizi i zapuštenosti, a jedina služi i kao vijećnica i kao kazalište i kao kino i kao okupljalište. Velebna hvarska Pjaca, najveća u Dalmaciji, jedinstvenog renesansnog duha u jednom od najturističkijih gradova na svijetu, čami u mraku i u elitnim gradskim prostorima ne nudi apsolutno ništa. Vjerojatno nas negdje gore s Belvedera tužan gleda neki od utemeljitelja Kazališnog društva i pita se kome smo mi to ostavili kazalište u naslijeđe i što se dogodilo sa ovim gradom kulture.
Mirjana Kolumbić
17