MAŠKARE,( A) ČA MOGU MAŠKARE?
Povijest je možda dosadna, ali ponekad možemo štogod podnijeti u malim dozama. Vrijeme je od maškarih. Maškare, poklade, mesopust, fašnik u našim krajevima znače vrijeme od Sveta tri kralja do Čiste srijede ili Pepelnice i početka korizme. Osim ovog vremenskog uklapanja u kršćanski kalendar pokladni običaji nemaju nikakve veze sa kršćanstvom. Običaj maškaranja, prekomjernog uživanja u hrani, piću, druženju, svakovrsna raspojasanost i nepoštivanje svjetovnih i crkvenih vlasti, ima korijen u pretkršćanskom naslijeđu iz područja magije i mitologije. Maškare i pokladni običaji vrijeme su prijelaza iz zime u proljeće. Najavljuju povoljnije godišnje razdoblje te se na razne načine zaziva plodnost, dobru ljetinu i uspješnu godinu. Raznovrsni su običaji poklada, ali maškaranje, pretvaranje u nešto što nismo ili u nešto što želimo slaviti ili pak izrugivati, gotovo je svugdje prisutno. Zvončari u goranskoj Hrvatskoj zvonjavom i galamom tjeraju zimu i zle sile. Svakovrsno ludiranje traje kroz svo vrijeme karnevala i kulminira zadnja tri dana, a posebno na pokladni utorak, dan prije Pepelnice. Na svojevrstan način razlikuje se običaj poklada na selu i u gradu. Generalno gledajući, jednostavno se može reći da se na selu slavi dolazak lijepog vremena i zaziva plodna godina( često personificirano u likovima „ dida“ i „ babe“), dok se u gradu naglasak stavlja na društvenu kritiku i razna podmetanja, te traženja krivca za sve loše što se tijekom protekle godine događalo, Jureta Karnevala!
Prije ove suvremene apstinencije od kazališnog prostora i sadržaja, hvarsko je kazalište bilo u kontinuitetu zatvoreno još jedino od 1888. do 1900. godine. U tih je 12 godina kazalište doživjelo temeljitu rekonstrukciju i promijenilo izgled od neoklasičnog na neobarokni, ali je imalo više sreće nego u današnjoj rekonstrukciji kojom je dobilo masivnu metalnu konstrukciju lifta na jednoj od najmanjih pozornica u Europi. Možda neki imaju pravo kada kažu da nemam osjećaj za suvremenost i napredak, jer ja sam još uvijek jako „ konzervativna“ i bila bih puno sretnija da naše kazalište uopće nema lift, a najmanje na samoj pozornici. Ovo je po meni arhitektura interijera apsurda i zločin prema spomeniku kulture. Međutim, ljudi šute, Grad šuti, konzervatori se navodno slažu, pa onda što ja uopće hoću.
Vratit ću se maškarama, to mi je puno pametnije, ali se i nadalje moram vezati uz kazalište. Naime, u vrijeme kada je kazalište nastalo u istočnom dijelu kata arsenala nije imalo današnju arhitekturu. Bila je to jedinstvena prostorija sa pozornicom koja je služila za razna društvena i scenska događanja. Povijesna kazališta dobila su lože tek sredinom 17. st., dok je naše- hvarsko dobilo lože 1803. godine osnutkom Kazališnog društva, čiji su članovi bili osnivači i vlasnici loža. Još su u 19. st. neki planovi za kazališne interijere rađeni tako da se parter mogao pretvoriti u veliki prostor za ples( splitsko kazalište u jednom od nerealiziranih projekata).
Hvar je u svojoj arhitektonskoj i socijalnoj matrici oduvijek bio grad. Usrdno se nadam, da će, iako je loše krenulo, tu odrednicu sačuvati i za budućnost. Karneval, ta manje-više dva mjeseca između zime i proljeća u Hvaru su bila sezona najvažnijih društvenih događanja: vrijeme glavne kazališne sezone, društvenih i maškaranih plesova, održavanja koncerata i ostalih društvenih okupljanja. Možda je Hvar upravo zbog ovakve kulturne uljuđenosti i potrebe za kulturnim sadržajima i dobio prvo javno kazalište u Europi, već davne 1612. Kako se 404 godina dičimo ovim svjetski bitnim podatkom, bojim se da se već sada možemo dičiti činjenicom da smo svjedoci najdužeg perioda u kojem je kazalište bilo van upotrebe.
16