POVRATAK U BUDUĆNOST: PRENOSIMO IZ“ NOVOG DOBA” iz 1935.
Treba li graditi putove uz more
REFLEKSIJE JEDNOG HVARANINA O OVOM VAŽNOM PITANJU
G o s p o d i n e u r e d n i č e,
P o d natpisom » Jedna zapreka turističkom razvoju «, u broju 8. augusta Vašeg cij. lista nepoznati pisac nastoji da sugerira našoj javnosti nekoliko savjeta u pravcu stvaranja preduslova za turistički napredak naše obale. Mene, kao Hvaranina, osobito interesuje onaj pasus u tom sastavu, u kome pisac pledira za to da naša turistička mjesta, poštopoto izađu u susret bogatim kontinentalcima, time da ih privežu, pa i uz cijenu ustupa terena neposredno uz more za gradnju vila.( i pisac vrlo je lijepo nanizao koristi, koje bi od toga mogli da imadu građani, građevinski preduzimači, itd., pa osuđuje maniju izgradnje putova i cesta uzduž mora, koja postoji prema njegovim riječima u svim n a š i m turističkim mjestima, i to na štetu njih samih. Ovako po nekoji bogatiji ljudi odustaju od gradnje svojih vila, jer ne žele da budu otkinuti od mora putovima, što ih smeta i uznemiruje.
U koliko se to tiče naših mjesta na ostrvima, poglavito Hvara, moram da podvučem, kako se svi naši otočani, u tako i Hvarani upravo ponose tim svojim starim lijepim tradicijama izgrađivanja putova uz more. To je upravo jedna potreba tih građana, da za lijepih sunčanih zimskih dana, u sutonu, kao i za lijepih večeri iziđu iz svojih tijesnih sredovječnih ulica, pa da šetnjom kroz puteljke uzduž obale nađu okrepu u svježem morskom vazduhu, da se nauživaju lijepih otvorenih vidika, slušaju romon mora sa pučine ili gledaju uzibano more. Ti mali skromni građani nemaju mogućnosti da grade sebi vile uz more, ali su oni izgradili vjekovima tipične svoje lijepe gradiće, pa su malenim svojim sredstvima produžili da ih poljepšavaju baš izgrađivanjem takovih putova uzduž mora u uvjerenju da je to u javnom interesu njihovog rođenog grada, kao i turistu, koji su poslije k nama došli, privučeni interesantnom arhitekturom tih gradića, položajem grada, vidikom na pučinu, a ne manje i mogućnošću lijepih šetnja uzduž mora. Inače i sam pisac priznaje da takova manija postoji u svim turističkim mjestima. Tu plemenita manija ima, dakle, svoju duboku podlogu u svijesti velike većine pitomih građana tih mjesta, pa tu maniju ne treba suzbijati nezgodnim savjetima. Ona ima svoje opravdanje u svijesti kolektivnosti koja zdravim egoizmom hoće da svim građanima, kao i dobronamjernim turistima koji k nama dolaze, osigura neprekidnu mogućnost uživanja ljepote vidika uzduž obale i neće da kapriciozni pojedinci, pa bilo i najljepšim vilama, prekinu taj kontinuitet vidika. Neće naprosto da ih pojedinci odvajaju od te panorame zidovima koji stvaraju nezgodne prekide u tim jedinstveno lijepim šetnjama. Tu maniju treba gajiti i treba ustati proti svakom pokušaju da se taj instinktivni osjećaj za ljepotom uguši i građani krivim savjetima povuku da odustanu od tog sasma opravdanog zahtjevu.
Na žalost, u tom pogledu, mi Hvarani imademo jedno iskustvo. Jedan vrlo simpatični naš umjetnik izgradio je vrlo lijepu vilu baš uz more, ispod puta, koji je ranije bio jedinstveno lijep i zgodan za šetnju. Lijepa vila, koja je sada tu, apsolutno ne može da bude valjanom naknadom za prekid vidika. Nego ta pogriješka je učinjena i mi želimo našem novom građaninu da on tu svoju vilu, u koju je uložio toliko truda, umjetničkog nastojanja i profinjenog ukusa, uživa, ali nebi nikako željeli da se to ponovi u nijednom drugom slučaju. Javnost bi odlučno ustala protiv svakog dalnjeg pokušaja rušenja starih tradicija, koje proističu iz jednog profinjenog osjećaja naše kolektivnosti, koja sebi u cijelosti hoće da pridrži ono što je najljepše.
18