Caffe Montenegro broj (161.) Caffe Montenegro broj (161.)

Udovice prve nosile čipku najstarije je djelo Cacara, udovička kapa, više od vijeka, tač - dobrotske čipke. Prije izložbi ručnih radova nije 1910. godine, na ara iz XV vijeka. cac u Beču nagrađena je nosti, vjerno - oda bol sim o Čipka nije sam u Dobrotu u vrijeme sti i čekanja. Prenijeta na tokom baroka, renesanse i usavršava tala je prepoznat - pos la venecijanska retiće oltarnicima, koji ljiva i po ornamentici na lbe ili zahvalnosti. su poklanjani u znak mo BEZIMENE Ne morate biti pretjerano romantični da se lako preselite par vjekova una- zad i zamislite lijepu ženu koja sjedi kraj prozora kamene dobrotske kuće i veze. Svoju čipku na dnevnoj svje- tlosti tka strpljivo i precizno, kao da svakim novim ubodom prišiva nadu da će joj se ljubav vratiti onakav kakvog ga je ispratila. Da ga neće promije- niti druge obale, nova saznanja o svi- jetu tada nepoznatom ženi Boke, da ga neće namamiti predmeti mističnih krajeva i izumi, opiti začini i zadržati neka drugačija svila i čipka. Naivno se pokušah našaliti, pa upitah Nadu da li bi najduži sačuvani komad čipke pri- padao ženi koja je najduže čekala. „Nažalost, ne mogu Vam ispričati takvu priču, jer koliko je žena bila tada pošto- vana, govori činjenica da Vam ne mogu dati ni jedino ime vezilje, jer ni jedno nije zapisano! Toliko truda i rada, toliko crkvi poklonjenih oltarnika..a svešte- nici i dio stanovništva su tada ipak bili pismeni“. Zato je ova marljiva žena prekinula tradiciju „bezimenih vezilja“ i sa ponosom pominje svoju učiteljicu Anđicu, a ispod svojih minijatura veze monogram. Čipku je samo poklanjala i nikada nije prodala ni jedan komad jer, kako kaže, taj rad nema cijenu. „Za mene je čipka nešto najtajanstvenije i najnježnije, njenu priču treba osluš- nuti. Ona treperi, drhti i priča. Vezilja sa njom komunicira pogledom, dodi- rom i mišlju. Vraća vas u vijekove“, priča postupno gospođa Radović. Vjerovatno najpoznatiju živu vezi- lju dobrotske čipke nisam odo- ljela da ne pitam koga je čekala vezući više od pola vijeka. „Moja su braća putovala, danas to radi unuk, sin mog bratanca. U ovom straš- nom vremenu, mi samo želimo da nam se zdravo vrati i da ne upadne ni u kakve užase koji se događaju. I da mirno spava, on, njegovi roditelji, vjerenica, sestra..“, sa neizgovorenom molitvom Nada zavr- šava razgovor jer je uveliko pala noć nad njenom lijepom kućom u Dobroti, opkoljenoj kaktusima i lavandom. 41

Caffe Montenegro broj (161.) Caffe Montenegro broj (161.) | Page 41