Imali smo sreću da su tada
turisti bili drugačiji pa kada
su dolazili na ljetovanje oni bi
nam pomagali u tim radovima.
Nerijetko su gosti znali
da spavaju i na terasi, a niko
nikad nije pravio problem.
To su bila druga vremena
i drugačiji ljudi pa smo svi
bili kao jedna velika familija,
priča Davor i dodaje da su
gosti najčešće bili iz Srbije,
Poljske, Češke, Njemačke.
Interesantno je da Lakičevići
imaju kumove Njemce. To
je par koji je dolazio kod njih
svakog ljeta, pa su nakon
vjenčanja dobili i bebu koju
su krstili Davorovi roditelji.
NEKI GOSTI SU NAM
KAO FAMILIJA
- Godinama su nam dolazili
jedni te isti gosti koje smo
gledali kao članove porodice,
a oni nas kao svoju familiju.
Nerijetko su nam pomagali
ako smo što imali da
rabotamo oko kuće jer smo
bili kao jedna velika zajednica.
Tada je bilo drugačije vrijeme
pa su i turisti bili drugačiji, sa
mnogo manje zahtjeva nego
što ih imaju današnji gosti.
Ljudi su bili komunikativniji,
jednostavniji, više su se družili,
dok danas znatno manje
direktno komuniciraju. Svi su
zagledani u telefone i dešava
se da su tu danima, a da ne
progovore jedni sa drugima.
Nekada smo imali česte ture
brodovima sa velikim brojem
putnika, ali danas se tip turista
promijenio. Nema više onog
masovnog turizma i velikih
grupa. Sada je sve usmjereno
ka manjim grupama i
čarter vožnjama. Ljudi žele
privatnost, individulani ugođaj
i uživanje u znamenitostima
kao što su Plava špilja i slične.
I danas imamo neke goste
sa kojima imamo poseban
odnos. Desetak familija iz
Srbije i Rusije koji su se kod
nas odomaćili muku muče
jer zbog korona virusa ne
mogu da dođu na ljetovanje.
Stalno smo u kontaktu i sa
nestrpljenjem čekamo bolja
vremena da nastavimo druženja.
Bukvalno ih čekamo
kao što roditelji čekaju djecu
koja se školuju u inostranstvu,
priča Davor i dodaje da na
te familije ne gledaju kao na
goste već kao na nekog svog.
OD MORA ŽIVIMO, ALI
GA SE ČUVAMO
Stare drvene barke i ribarske
mreže, vesla, sidra,
udice, daju šmek malom
ribarskom mjestu. U selu je
odvajkada bilo ribara kojima
je to bio osnovni ili
dodatni izvor prihoda.
Njihovim stopama došli
su i sportski ribolovci koji u
miru mogu da uživaju u svom
hobiju. U Bjelilima uvijek ima
freške ribe. Ako ste ljubitelj
ribolova ili želite da otkrijete
njegove čari sa mještanima
možete i otići na more.
Turistima je to atrakcija, a
kako kaže Lakičević, njima je
drago da učine ćef gostima.
Davor se sa svoja tri brata:
Vaskom, Draganom i
Jovanom i sestrom Anitom
bavio ribarskim poslom,
za koji kaže da je najteži,
ali da ga najviše vole.
- Sve što smo stekli, a Bogu
hvala, stekli smo dosta izvadili
smo iz mora. Ne samo
da smo ribali, već i kada smo
prevozili turiste bili smo vezani
za more i od njega živjeli.
Ribanje nije nimalo lak posao.
Lakičevići nam kažu da ih
je održala sloga i brojnost,
inače bi davno prestali da
se bave ovom rabotom.
- Mi smo 24 časa na moru, na
ovaj ili onaj način. To znači da
ste manje više svakodnevno
u nekom riziku ili mogućem
problemu. Mi smo mnogo puta
učestvovali u akcijama spašavanja
i brodova i ljudi. I sami
smo se nekoliko puta nalazili u
bezizlaznim situacijama. More
je opasno i od bonace do oluje
nekad prođe premalo vremena
da biste se sklonili na vrijeme.
Teško ga je poznavati, a ne
treba mu vjerovati. Tehnika je
napredovala pa je sada lakše
ispratiti prognozu i spasiti
se na vrijeme, ali se i dalje
treba čuvati ćudljivog mora.
Na moru nema mjesta panici.
Mnogo više ljudi je stradalo od
nje, nego od talasa. Lakičeviči
nemaju taj luksuz da izbjegavaju
hirovito more. Ako su im
mreže u moru moraju isploviti
da ih izvade kako ih more ne
bi pocijepalo. Bez mreža nema
76 CAFFE MONTENEGRO