Caffe Montenegro 163 Caffe Montenegro 163 web | Page 43

Tamo bi kosili travu, slagali je u bale i
sa tovarima sijena za stoku vraćali su
se u selo. Stoka se hranila pitomom
travom, zanovijeti. Zbog toga je meso
bilo ukusno, a mlijeko dobro. Od njega
su žene pravile vrhunski sir, poznat po
ukusu i čistoći. Zemlja je plodna, pa uspi-
jeva svakojako povrće i voće. Gostima
je posebno zadovoljstvo kada ih Nikola
pusti da odu u baštu i sami izaberu
plodove za salatu.
Držali su tu nekad krave, ovce, koze,
prasad... Imućniji su imali vola, konja,
a magarad svi.
- Išli smo na mobe, pomagali jedni dru-
gima. Mi smo imali vola, a komšijsko
domaćinstvo imalo je drugog. Kada je
trebalo da se ore, uparivali bi ih i vodili
na njive. Tada je bilo više sloge jer je to
bio preduslov opstanka. Proizvode smo
nosili na pjacu u Novi, starim putem niz
Spile. Dolje smo trgovali so, šećer, gas...
- priča nam Sikimić.
U selu su ostali Nada Škero i Đoko
Gudelj. Nada drži par krava i prodaje sir i
povrće na pjacu u Novi. Čekaju je mušte-
rije jer znaju da tako ukusno povrće
ne mogu naći u prodavnicama. Đoko u
Podama ima plastenike, ali ovđe radi na
starinski način. Prošle godine je imao
velike prinose, ali nije imao kome sve to
da proda. Žalosno što se uvozi povrće, a
domaće ne uspijeva da se proda. Đoko je
sve nosio za Podgoricu jer, pored toliko
ugostiteljskih objekata nema potra-
žnje za onim što seoska domaćinstva
proizvedu.
Pitamo Nikolu da li ima divljači u selu
i okolini.
- Meni dolaze ovdje razne životinje. I
divlje svinje, međedi, puhovi, vjeverice,
lisice, orlovi, vukovi, zmije... Ja ih se ne
bojim. Naprotiv, milo mi je da ih vidim,
jer đe ima životinja ima i života. U dugim
zimskim noćima s uživanjem sjedim i
slušam zov divljine. Ja namjerno sadim
kukuruz zbog divljih svinja koje ih jedu.
Srećan sam kad vidim da su ga obrstile,
kaže Nikola i dodaje da je jednom imao
bliski susret sa ovom životinjom.
- Ona malo pune, punem i ja i raziđemo
se, što se kaže - ljudski. Razumjeli smo
se, ne želimo jedno drugom ništa loše
i krenemo svako svojim putem, kroz
smijeh priča Nikola i priča nam da je nje-
gova baba Zorka lovila kunice. “Imala je
ova posebna željeza za lov. Baba je bila
vješta u hvatanju ovih životinja. Tačno je
znala kuda se one provlače i na ta mjesta
je stavljala zamke. Krzna je prodavala
novskim gospođama koje su papreno
plaćale za taj, tada bitan, modni detalj,
prisjeća se Nikola i dodaje da se u to vri-
jeme za jedno krzno od kunice
mogao kupiti - vo.“
NA ZIDOVIMA SU POKAČENI BROJNI ALATI, STARI KUĆANSKI
APARATI, ALI I DJELA OD KAMENA I DRVETA KOJE SU
NIKOLINE VJEŠTE RUKE UOBLIČILI U SKULPTURE
STRANCI FASCINIRANI ŽLIJEBIMA
Dvojica stranaca, jedan iz Južnoafričke
Republike, drugi iz Francuske su ovdje
kupili kuću. Dolazili su i Japanci da
prave reportažu i oduševili se. Penjao
se jedan od njih skalama na krov da sve
ovo snimi i uhvati. U Žlijebe su dolazili i
iz Kine, Ekvadora, Norveške, Sjedinjenih
Američkih Država... Za vrijeme naše
posjete bio je i jedan bračni par
iz Sombora.
Oduševljeni su i kažu da nešto slično
nijesu imali priliku da vide.
43