na konačno okupljanje. Bude li nove revolucije protiv licemerja žabokrečine,
tvrdim, biće to prevrat sa Pesnikovim likom.
„(NACIJA)
Opijeni
Dubokim nerazumijevanjem
Svojih mrtvih pesnika
Gordi na mrak u svom podrumu.“
Milan Milišić
Vesele polupoete na Balkanu oduvek igraju za dva tima: za stihoklepce koji
bi zbog grama talenta pobili pola familije i za pesmofabrikante koji bi
rođenu guzicu teslimili za mrvicu sa stola nacionalne slave; Milan Milišić
talentovani je (kosmo)pesnik kome zaslužena slava dođe tek poput kusura.
Srećnog, koliko to pesnik uopšte može da bude, blagoslov Fortune zaobilazi
ga u času (bira li čas smrti nas ili mi biramo čas, that is a question!) odlaska
na Onaj svet. Kvaziknjiževni beskičmenjaci, i ovde i tamo, svojski su zalegali
da je ne bude i u životu post mortem; brižljivo tovljeni vrelim izmima,
bogato obasuti raskošnim antitalentima, već četvrt veka lelemudeći upiru
zadnjim nožicama da – osvetom jadne kombinatorike stidljivog pominjanja i
gromoglasnog ćutanja – obezbede „komforan“ zaborav Pesniku pamćenja
NACIONALNI PJESNIK SE JOŠ JEDNOM
OPREDJELJUJE ZA DUŠEVNI MIR
Naivko stari
Prekoračio si, opet
Granicu
Prilagodljivosti
S tom ljupkom slobodom u služinstvu
Mirio si se na svoj način
Ne odustajući: treba bukirati mjesto
U charteru za Hiperboreju
Najednom napuštaš klub gdje
Jede se kupus a prežvakavaju lovorike
Ostavljaš ambiciozno društvo gestom
Nejasnom kao more radnicima
Milan Milišić
234