ogledala - plešu danse macabre na pitoresknim freskama, do nebesa
uskovitlan duh nepristajanja njihov je zajednički oreol.
„Prosto je neverovatno da je „Dundo Maroje“
prvi put izveden 11 godina pre rođenja Lope de
Vege, 14 pre Šekspira, 71 pre Molijera i 156
godina pre Goldonija. Marin Držić ima isti
literarni značaj, sem prethodno nabrojanih, i
Lodovika Ariosta i elizabetanaca poput Bena
Džonsona, Tomasa Hejvuda i Tomasa Dekera.“
Hajnc Kinderman, „Istorija evropskog
pozorišta“
U nedovršenom romanu „Oficirova kći“, Milan Milišić pred čitaoca podastire
neuobičajenu sliku Grada: „U tom Dubrovniku, govori Milišić glasom svoje
glavne junakinje, ako vidiš da su se dvojica u svađi prestala pozdravljati,
možeš biti siguran da će se kad tad izmiriti. Ali ako se jedan drugome
klanjaju do zemlje, uz najponizniji od svih naših pozdrava (slugam vam se,
gosparu!), možeš biti siguran da se ni u vječnosti neće izmiriti ni njihove
porodice, djeca i unuci. To je grad u kojem se najgori neprijatelji osmjehuju
jedni drugima“(Miljenko Jergović). Ali samo grad koji ume hrabro da
prozbori o mraku tamnih ćoškova i sivim senkama ljudskosti, ima pravo da
se i nazove Gradom; ovekovečujući (pri)vidne apsurde i (ne)skrivena naličja
– svestan neuništivosti ljudske dvoličnosti, baš kao i Dum Marin - Milišić
Dubrovniku podiže spomenik trajniji od legende isklesane u kamenu.
„Sad poslednje podmornice spuštaju se dnu zmijskim
licem
Pod pritiskom što i od pijanstva je jači
Kao dekolte kafanske pevačice na izmaku noći
Jutro gradsko nikog više ne privlači.“
Milan Milišić
Zašto libertas uvek falšira u pesmama – zaboravlja pevljive refrene?
zamuckuje poznate strofe? traži bis & repete za poslednje pare? – koje
sužnji pevaju o njoj? Uprkos slobodi koju zrači, Vidrin Dubrovnik je i Grad
zabrana, grad čije najviše pravno telo donosi Zakon o novoj modi i nošnji,
pod nazivom „De novis fogiis et portamentis“ sa svim detaljima o
dozvoljenim vrstama materijala i kroju, sa posebnim zabranama za kolajne
231