dramatikom tragedije. Zaboravljajući najvažnije: beše to glas koji je prvi
pevao o „dvema sestrama koje su ga volele skupa“.
„Volele su me dve sestre skupa
Jedna lepa kao zora, druga lepa kao noć
Raj i pakao kusah, drhteći nad zlatnim tanjirom
Pomešane u divan, gorak kolač
(...)“
Milan Milišić
Da li je poetsko ostvarenje najlepšeg muškog sna jedini razlog zašto
Milišićev Dubrovnik proglašavam i svojim gradom, gurajući se među
„ustanike“ ragužanskih revolucija? Mnogo je Bunića utkalo sebe u
dubrovačku istoriju, da bih se, tek tako i bez borbe, odrekao ove časne
privilegije. Počev od diplomatije: Vladimir Ćorović beleži podatak da
stanovnici grada sv. Vlaha mostarskom sandžak-begu (sanzacus craisnicus
noster) šalju Jeronima Bunića, jednog od mojih predaka, sa poklonima za
pobede kod Knina i Skradina. Sledeća argumentacija proteže se od surove
trgovine do zanosne utopije: zapisi iz vremena Henrika VIII potvrđuju
prisustvo trgovca pod imenom Michael De Bon u Londonu, godine
1525,kada će u jednoj londonskoj parnici dotičnog Bunića zastupati niko
drugi do Tomas Mor, autor „Utopije“ i tadašnji advokat u „Sitiju“ (Monika
Partridž, Univerzitet u Notingemu). Moji preci plave krvi ponovo otkrivaju
Marina Držića: dvovekovna „glodarska kritika samostanskih miševa“, od
trenutka kada je „plava sveska“ nezvanično zabranjena od Crkve, biće
prekinuta onog časa kada je na svetlo dana ponovo iznose Bunići. Petar
Luković markiz Bona, alijas Pijerko Bunić, sa svojih trideset napisanih drama
i putokazom ka ponovnom oživljavanju dubrovačkog teatra, i njegov sin
Jozo Bunić koji će godine 1867. prvi put odštampati „Dunda Maroja“,
sklanjaju paučinu sa Maroja, Mara i Pometa, i udahnjuju novi život Dugom
Nosu. Milan Milišić, siguran u efemernost epoha i eternalnost stiha, na vrhu
pera – ili anđeoske igle, možda? – pronosi „svetu vatru“ raskošne
karnevalizacije života uskih prolaza i slepih ulica, beatifikaciju sočnih
„sitnica“ što suštinu znače, velikodušno poklanjanje prvog lica jednine
likovima i događajima koje samo poezija vadi iz dubine običnosti. Onaj ko u
Milišićevoj poeziji ne vidi renesansno pevanje slobodi i/ili u njeno ime, taj
nije video ništa.
229