Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.“
Milan Milišić
Između tereta uspomene na Palaču Bunića u Marojice Kaboge broj 8 i
sebičnog posedovanja plemenitog grba dubrovačke porodice De Bona
(jedna od dvanaest familija koje su osnovale Dubrovnik i čiji steg ponosito
vijori u Kneževom dvoru: orao sa smaragdom u kandžama, stepenice u
nebo, crveno i žuto kao simboli kurčevitosti i plemenitosti, bez religijskih
insignija!), nadmeno se baškari moja lična istorija dubrovačkih poetskih
revolucija. Burna povest o Gradu morala bi da potekne od njegovog rađanja
na carski rez, u 11. veku; tragična priča o velikom Poeti počinje od smrti, od
zlog časa kada granata ispaljena sa broda JRM ubija Milana Milišića u
njegovom stanu, ostavljajući srpsko-hrvatsku poeziju bez jednog od svojih
najboljih „pastoraka“.
„Tu smo bili zagrljeni. Bombe su padale okolo.
(...)Otišao je u kuhinju. Na stolu u kuhinji je
stajala moja čašica rakije. On mi je dodao i
rekao: „Kako ti je tužna ova polupopijena
čašica rakije.“
Jelena Trpković, supruga Milana
Milišića
Za života je brižljivo negovao dar „guranja prsta u oko“, bežeći od
prokletstva da bude „nokat i meso“ sa frtaljtalentovanim literat-
komesarima i književnim kaplarima. Delo, i posle neopravdane fizičke
odsutnosti autora, baštini tvrdoglavu naviku po kojoj se popu kaže pope, a
bobu bobe; „dobar“ razlog i kulturne šutnje i junačkog ćutanja – čast
izuzecima, slava retkima i hrabrima! – povodom svakog
„ekscesa“publikovanja Milišićeve poezije. Čim bi čedo hrabrosti izdavača i
marljivosti urednika ugledalo danje svetlo – a opus magnum Milana Milišića
još čeka da bude potpuno sagledan –ispod kamenja bi šišteći izmileli
nedremani palamudi: da iz predgovora/pogovora izbace ili tačan podatak da
je Milišića ubila JNA ili još tačniju činjenicu o poreklu; jednim budalama
smetalo je čin rođenja, drugi idioti zamerali su mu na načinu umiranja;
čistunci su razigravali štrokavu besmisao eugenike, strvoderi su se poigravali
228