Zid
O ovaj ću zid
osloniti slomljenu svoju sjenu
Kao štap iz vode
nek se k meni penje
I tako uronjen u drhtavu pjenu
asfalt se cijedi niz tračnice i vrije
Iz pune čaše na tramvaju
Fata Morgana Colu pije
Čim pogled na pozdrav klimnu,
brzo kao kad mesar pregaču baci,
mrlje svu bjelinu sa zida zderu
i grafite speru suzama od popodnevnog sunca
Iza naočala boginja ide
Ravnodušno i bez napora
Atlas drži svoje nebo
a balkon karijatide
Jutro II
Kad ni jedno vedro lice
sa ulice ne usnimi
Kad se kao rola filma
tramvaj smota niz tračnice
Semafor se zacrveni
kao protrljane oči
Žena žutu žemlju kida,
kožu zebri oderat će.
Kad se neko davno ime
kao tijesto lijepi
Kad se pjesma zakotrlja
niz moždane bezrazložno
426