jer mora.
braća su otišla
netko mora brinuti.
s dvadeset i tri godine Marija misli da se mora udati,
ponekad se javi sumnja,
ali ne zna kamo će,
kao što nije znala kamo
kada bi otac izvlačio remen,
a majka spuštala glavu,
a soba bila zaključana,
a prozor bio zakračunat,
a ona bježala po sobi.
mogu ti rukom pokazati gdje je bol
malo desno od srca, duboko ispod kosti.
s dvadeset i tri godine Marija bi odselila,
da zaboravi oca koji je izvlačio remen,
da zaboravi majku koja je spuštala glavu,
da zaboravi autobus s pohabanim tapicirungom
u kojem putnici rigaju na okukama,
gledajući u daljini zlato mora,
da više nikada ne čuje kurbetino.
peljar za male brodove
cijelu noć bura je drmala jahtu.
stisnuta, čekala sam jutro,
iznutra slušajući
kako kuca more.
nedjelja je.
iskačemo na rivu u Jezerima,
u pustu marinu,
hoću se samo umiti,
pronaći novine, slance.
ljutiš se jer nisam dama,
sramotim te,
bez ruža,
327