Spuštaš se, a uzdižeš.
Isprva se krećeš nesigurnim koračajima, dodirujući međe,
odveć bliske ali dotad netaknute, sve jednu po jednu.
Kao da osluškuješ šta ti tlo poručuje.
Poput onemoćalog pehlivana bojažljivo širiš ruke,
pažljivo gledajući pred malena stopala
što dodiruju basamake cijelom površinom, drhte,
a tako u tvoje djetinjstvo prijeko potrebnu hrabrost gnijezde.
Polako postaješ sve sigurniji, za danak iskustvu,
pa olakšan, na trenutke preskačeš čak po tri,
gotovo se kormoranski strmoglavljujući.
Predstavu završavaš zatvorenih očiju, ni pola sata od početka,
dok ja, otvorenih usta, gledam i sve ko da ne vjerujem u tvoje postignuće.
Prve, nespretne koračaje, više niko ne priziva.
Tu, ispred mene, je odvažan dječak koji je perforirao opnu od straha i
kročio u drugi svijet u kome je ljudski jedino ne biti prestrašen i zakovan.
Učinio je to sam.
Ja sam mu, svojim prisustvom, tek pomalo asistirao.
TRS (E PROFUNDIS)
Majci
Jedan će dedo, sa bijelobijelim sarukom oko fesa, kazat (pa ću ga i ja čut)
da svak spačan za svog vakta treba zasadit mladicu, sačuvat je i u drvo
podignut.
I te će se riječi u meni šćućuriti sve do jednom.
...
Na majci ću, prvi put prije nekoliko godina,
primijetit da ni izbliza nije ona na koju sam naučio.
Poblijedila, nestalo šimšira i jorgovana u pogledu, lice išpartale bore, ocvala.
308