Sustigla me bojazan da će nešto poći naopako, možda i po zlu.
Baš u to vrijeme, ako me sjećanje služi kako valja,
počeo se sušit trs loze koji se došunjao za njom s toplog juga
i ko postament srodio sa zindan-zemljom bosanskom.
U uši nam je nanosio biserni zvon Huma,
za hladnih dana bi nas pogled na njega zgrijao ko i sama furuna u ćošku.
Bio nam blizak i stvaran, poput stvari za pokući,
uz nas prilijepljen, sljubljen.
Poput muštikle, sa finim, poput paperja mehkim,
zlatnožutim vitinskim duhanom (na mravlju nogu srezanim),
zabodene tu, u crnici.
Najednom je počeo posustajati,
digao ruke u znak predaje
i kroz vapaj se oglasio: Eto vas tamo!
Je li materi šapnuto, je li joj se u san javilo, je li nanijetila, nejasno je...
Tek, nešto joj je došlo i posla se, ko da je oglavu, primila.
Pazila,
odgrtala korijen koliko se da, neštedimice ga mitila kojekakvim mehlemima,
zalijevala bućkurišima i ljekarijama, zagrtala, očima namicala.
Nije dala, brinuć se, onakva slabašna, da se slab odbije od nje.
Nesmiljeno mu nadu pružala, u život ga vraćala,
a kada je mliječ potekla suhoputima,
podmladilo se staro.
Kako su mladice šiknule i loza kad je zazelenila učinilo mi se:
da se materi vratila rumen-boja u obraze,
u dušu miris ambera,
a u krhko tijelo kuvet blagotvorni.
Žena i trs, jedno su drugo u dobro povukli.
Od tada će proći nemalo noći i dana.
Trs je sve manje jedar, a ni mater nije lanjska.
Čin sačuvanja je, ponekad pomislim, iscjeljujuće djelovao i na nju samu.
Moguće je da stvari i nemaju nešto što ih veže.
Može biti da i nije ovako, ali sve, bezbeli, ima svoje razloge.
Meni se čini da je žena, dok je hizmetila lozu posrnulu,
309