prava majušna ribica.
Majci godi što im je to što jest i što je tu gdje jest.
Jagmi i baštini nešto blagotvorno što sebi ne može sasma objasniti.
Muž je, iz potaje i bez halabuke, sokoli.
Uzbere stručak divljeg cvijeća, pruži ga u njene ruke i zagrli je.
...
Tišina je, sve se primirilo.
Uživam uz Prognane elegije, knjige istog imena koje iste pjesme nemaju.
Čitam i čitajuć sanjam,
skute majčine, žuđenu Hercegovinu i oca rahmetli.
Fali on, da smota cigar škije ili zapali Kent,
otpuhne kolut dima iz sebe,
pa podari osmijeh (i ustima i očima) kao i ja sam.
Misli se moje pretvaraju u pijesak što ga raznosi vjetar sa planine.
Dolaze i odlaze, roje se i nestaju, kamaraju po duši i lebde.
Sunce se kradomice spušta u osoljeno plavilo bojeći ga medom.
Baš kao da hiljade raskošnih tespiha od ćilibara leluja po površi.
Djeca ulaze u pozlaćen trak, čuju se dodiri ruku i vode.
Pratim ih dok iščezavaju
kroz čarobnu kapiju,
u crti zažarene lave,
u zamahu sablje dimiskije.
Na sjajnom otkosu kose varcarke,
sa ilahijom koju ispjevava more.
U Podgori, pod gorom Biokovom, gdjeno i mi veliki, narastamo.
ODSTRAŠIVANJE
Posmatram te dok silaziš niz stube, na mahove strašeći strah,
nakupljen u tvom nevelikom tijelu, ko zna zbog čega.
Silaziš, a penješ se.
307