Omer Ibrahimagić
PJESME
I MI VELIKI NARASTAMO
Sunce bi se, gdjegdje, kroz oblake, zarove svoje, tek ovlaš zasmij.
Žalcem tupim ubolo tako da i ne osjetiš.
Vjetar bi zazviždi, more razbudi pa naprečac nemir donesi.
Žal rasipajući, na uzdahu da ostane, tu nadomak ruku.
Nevera, hoće-neće.
...
A još jučer se bijelilo mlijeko iz raspukle smokve tenice,
prezrele karpuze i pipuni mirili,
zelenile masline,
krvario razrovan šipak.
Vjeverice pod balkonom,
na čempresu i palmi osvanule,
grlice,
kljunovima dirajuć se,
gugutale.
Mal dječak je u sabah, na molu pred hotelom,
još dok su bove mirovale, upecao kneza.
Poskočio od ushita, oči zasjale, obrazi porumenjeli.
Cijelu uru potom nije ništa radio doli paradirao s ribom,
nasmijavajuć vremešne barbe u modro-bijelim majicama,
sa plavim šapkama i lulama o usne obješenim, dakako.
Djevojčica je, blago meni, proplivala.
U plićak bez straha i bez šlaufa kroči.
Hrabrosti joj ne manjka, ali u duboko zasad ne bi.
Migolji se,
koprca,
sićušna i ljubopitljiva,
306