i ležerno ga dam djevojčici od kojih četiri godine na pločniku Auto protunji, ona kaže: Ali, to je moj balon! Odgovorim: Znam, zato ti ga i nosim! Jer je naime i ona krenula put ceste po njega. I ja sam vidjela da je krenula. Jer gledam u ljude, ne promiču mi kao prolaznici. Onda si kažem u sebi: Nisam stvorena za velike stvari, nego za još veće.
9.9.2017.
NARODNA KNJIŽNICA I ČITAONICA, SISAK
Palim u knjižnici svjetiljke, lovim prozirne leptire, prostirem sag, vadim haljinu Ane Karenjine i Raskoljnikovu sjekiru. Kupam sjekiru u zahodu, toliko krvi, a toliko je vremena prošlo. Zašivam Aninu haljinu. Noć je i uvlačim tijelo u Čiča Tominu kolibu. Potom, pečem madlen kolačiće u pećnici Sylvie Plath. Ujutro dolaze knjižničarke. Pravim se mrtva na pultu kraj komjutera. Nisu me ni primjetile. Listaju Avonov katalog. I to je dobro. Neopažena zauzeti njihov prostor. Tako i ja mislim, javi mi se Virginia Woolf s treće police, red prvi do rijeke.
13.5.2017.
286