Skupila sam ga u plastičnu vrećicu
i pokrpila svilenim dudom.
Koljena su mi ridala po plakatima političara,
žuč mi se razasula po ustima bijesnih.
Vjetar me udario po bubrezima,
u njima ropotarnica povijesti.
Na dijalizi,
okrećem kamen temeljac Splita,
čupam iz trantinčice proljeće.
Ne voli me,
tako pjeva Hladno pivo.
Mater ti j., Mile Kekinu!!
NISAM STVORENA ZA VELIKE STVARI
Nisam stvorena za velike stvari,
sada to znam i ne žalim previše.
Govornik u meni se buni,
često traži mikrofon,
onda rida, bunca i muca u njega.
Da, jednom umalo padoh sa pozornice,
ispred mene je bila pjesnikinja od metar i žilet,
onda sam se nakrivila ja,
u grlu, u vratu, pa u plećkama.
(Nisu namjestili mikrofon za mojih metar osamdeset),
dakle, nakrivila i izbuncala svoje nerazgovijetne rečenice.
Ne, nisam stvorena za velike stvari.
Gledam sve te pravnice i ine doktorandice u kostimima, na petama,
u frizurama, za volanom...
(pa i ja bih bila solidan pismonoša, mislim si)
Nikad ne bih.
Nisam stvorena za velike stvari.
Naprosto, nisam.
Kose su mi repovite,
jutra su mi trenirkasta,
i ne umijem zaspati na vrijeme
i biti spremna za sutra,
mada se uvijek kladim na to sutra.
Hodam ulicom i pazim da me nešto ne tresne,
naime, i hodati se zaboravi,
kad ne izlazite iz kuće više od deset godina.
Ne bi vjerovali.
Potrčim u susret balonu nasred ceste,
285