uviješ u svoje ruševine
pa ako se izlečiš od sebe
onda možemo da pričamo
o raštimanim klavirima koji su kamen spoticanja
naših kuća od mozaika mira
o slikama koje čame u nekakvim ostavama
vlagom zapretane
i kipovima što su nastajali u vreme laži
o devojčicama koje tata vodi frizeru
o kupovinama polovnog nameštaja
o životnom cirkusu koji nam uopšte nije trebao
o pismima koja mi pišeš uvijen u deku
sklupčan u fotelji pokrivenom vunenom krparicom
vodiću te da ti otćutim
da se vreme meri od onog časa
kad prestaneš da maštaš o životu
i počneš da ćutiš pred drugima svoju sreću
uzeću te za ruku i odvešču te u svoju knjigu
da tamo se sretnemo kao ljudi
papirni ljudi od čelika
čas si ničiji čas svačiji
to je bilo sasvim dovoljno
da pokidamo dugmad na košuljama
da mi pocepa čarape
da se u mojoj kosi pogubi
da odgrize i ispljune samoću
da izbaci garež iz mojih pluća
i da bude toliko nespretno spretan
taman kako meni treba
da mi pomrsi konce
da je bilo još malo
možda bih ga i zavolela
tog mi je jutra mačak pojeo doručak
a jednog sam na putu do kosmaja
pokislog od neljubavi udomila
u dvorištu punom dece
28