Pukotine
Nad gradom
Poslednja zvona,
A na trgu samo
Dusi nemušti,
Zar to samo
Za mnom tušti
Lavež hijena,
Hajka demona?
Huškani da mi
Sednu na dah.
Odron bujicu
Kamenja sliva
Niz očne kapke.
Dok vatrena griva
Svetlost guši,
I sviće strah.
Harmonija solitera
Bena jošte cvili da ga avet mori,
Uvrće mu dušu, drži ga na udici.
Ne, nije apatija ukrotila strasnost,
Ni pucnji zaglušili harmoniju sfera.
Jedino su drukčiji metropole sumori
A stihovi naši su rasuti po ulici.
Šaptaji, uzdasi, jeka, gromoglasnost
Gamižu između teških solitera.
Bez pepela starog ne izniče novo.
Logos je utkani instinkt il' tek slutnja.
Daleka melodija koju vatra nosi,
Nerazgovetni eho prošlosti što kori.
Ja ne bih napisao ni najmanje slovo
Da nije nužan govor da nastupi ćutnja.
Da postoji bojazan da zaboravu prkosi
To što čovek rečima rastoči il' stvori.
240