Nije bilo tačno, rekao si da nema horizonta sudbine,
koliko je tačaka na koje zakasniš, koliko susreta da se raziđeš, ne, preci moji,
tamo vani je ledena zemlja,
zasede i trčanje po ustaljenom krugu,
bojim se da ću da ponovim oskrnavljene reči,
bojim se da nema vrata koja će da se otvore
i tamo će da zjapi samo prozorna praznina.
Odozgo vidim oko krova, zmije su naselile jutra,
vidim more, ravnu, plavu ploču koja dodiruje nebo,
tu i tamo beo talas, malo drugačiji kad otputuje,
jednak kad dolazi.
Noći punog meseca, u uglu pletenica belog luka i
raspelo,
opet klečim, zagrizem u kamenje,
vani slutim stope umrlih,
strah je zapisan na licu večeri,
strah je pokretač sveta.
U mreži sunčevih zraka pokušavam da uhvatim samoću,
kao što i izgledaju pripreme, usred crvenih cvetova nara u škrinji sećanja
tražim paukove,
u ehu koraka diše zemlja, odnekud proleti strašiva senka,
izdaleka zovu zvona.
Ogledalo je razbijeno na jedrima rastanka,
razilazimo se pre susreta, pijani od sećanja,
trezni od stvarnosti, starci zadocnelih jutara,
ništa dragocenije od trenutka kojeg zakasniš,
a zemlja, pobednica, bez usta.
165