Zorica Tijanić
Lep je osećaj moći.
Ali pad!
Veličanstven u svom sunovratu,
Odbija da poveruje u svoj kraj,
pa se u svom letu u mahovinu pretvara
raznoseći bezbroj ostavljenih sitnica...
Luster što se njiše pod vetrom,
S trema doziva meseca sjaj.
Gasi i poslednju leptirovu nadu
Da Mesec će osunčati dan.
Brišem tu varljivu suzu,
Na licu mome ostavlja čudan trag.
Ko izbeglica u koloni nastavlja put,
U raspukloj bori savija se pod skut.
Meša se bol sa sete dahom,
Svakim uzdahom tonem još više.
Plešem leptirov poslednji let,
Vres sa cimetom pretvaram u prah.
Nikog nemam u sivom domu,
Jedan leptir na prozoru igra pored paukova.
Pitam ga – da li namerno srlja u mrežu?
Dok budi se jutro u blatu i garežu.
166