Trebalo bi se vratiti u vrijeme jednostavnih urlika Kad riječ nije sputavala Biće. Kao što grabljivica zagrize meso Kao što puzavica uguši u mračnom zagrljaju Sve čega se dohvati.
U mojoj nutrini bjesni oluja Slijepa poput novorođenčeta. Ljubavi, želim da se istopim u tvojim rukama Bez suvišnih riječi Bez strogosti cinizma.
***
Na početku, riječi su hrana Kasnije beskorisne pokojnice Poslije kojih ostaju fragmenti i ožiljci. Sad kad smo rekli sve jezik je opoganjen Više nema maski, nema tajni, ni znatiželje. Ne postoji lišće da sakrijemo nagost. Umjeti podnositi! Biti iznad jada i pada, Poniženja, bolesti, plača i samoće. Biti iznad smrti – biti. Ali tamo na uglu uvijek stoji starac Što hrani glolubove u parku I raduje se kad ga neko upita koliko je sati Trenutak u kojim se opet osjeća korisnim Potrebnim.
ŠTA MI JE ISPRIČAO IVAN POSLIJE ŠESTE ČAŠE
Ta bagra prvo piše o ljubavi i slobodi A onda se institucionalizira Pa proglasi ljubav i slobodu utopijom Kao da su im ljubav i sloboda krivi Što ne smiju ostati sami sa sobom Jebo pisaca koji ne smije sam Ni do Mostara vozom
138