Enesa Mahmić
ZLATNI DAN
Under all earth runs water,
under all life runs grief
E.B.Lytton
Tu ispred crkve sv. Đorđa
Trava iznikla iz kamenja.
Sasvim izvjesno stijene će je smrviti.
Suvišan svaki je otpor
I bijedan je svaki bijes.
U blaženoj omamljenosti idem u
Srce noći.
Slušam njegovu poeziju kao očajnik propovjednika.
U nedostatku čvrstog oslonca vezujemo se za
Riječi.
Zvao me kišna djevojka.
Voda je moćna. Može da odnose sve pred sobom:
Kolibe, dvorce, mrtve ptice, mrtve.
Pod teškom maglom, u sjaktavoj rosi
Materija se brzo raspada.
Ujutru je proljeće, u podne ljeto, uveče već jesen
Zlatni dan naprasito završi u melanholiji.
Trebalo bi poći u Irsku
Volim ruševine i kišu.
Dvostruko uzbuđenje, dvostruka čežnja
I naše ruke – izmještene monade.
Mornari uvijek pričaju o plovidbama
Robovi o slobodnim danima
Glavešine o plijenu
A mi samo stojimo tu pokisli
U čudu, opsjeni, imaginaciji.
Toliko je knjiga u kojima smo tražili svoja lica i naličja
San, ressentiment, pjesništvo, mit, vizija.
Toliko zaključanih vrata.
137