I dok skamenjen ćutim, ne govorim i ne mičem se –
ja čujem gromovitu vodopadnu simfoniju
i jašem pasate i munje
i fanfarama doganjam mirovanje.
***
Poznate su mi studene sile noći,
ledeni šapat praznine
i podmukli ropot neverice.
Video sam smrznute oči usamljenosti
i šuplji tunel bezumlja.
Jahao sam metlu i izlazio kroz odžak,
U pustoši i vejavici presretao putnike
noktima sam čupao nadanje.
Tražio sam sebe u visinama –
ali one su zjapile prazne.
Nađoh se u ruševinama, na dnu –
u smetlištu i toplini.
I sada u dogovoru sa sobom,
fanfarama i gromovima
doganjam tišinu.
Slušam njezino stenjanje.
Srećniji nikad bio nisam.
(prevod sa makedonskog: Dragica Spasovska)
STRAH
Kada padne noć na gradske ulice
i zašume pstrojene lipe,
kada se po tamnim somotskim vidicima
iskričavi sjaj lipa...
kao zlatni prah...
Kada opuste bulevari
103