со нокти сум ја корнел надежта.
Се барав себеси во висините –
но тие зјаеа студени и празни.
Се најдов во рушевините, на дното –
во губрето и топлината.
Посрекен никогаш не сум бил.
И сега во договор со себе,
со фанфари и громови
ја гоним тишината.
Го слушам нејзиното стенкање.
Посрекен никогаш не сум бил.
„Млада литература“, бр. 10, Скопје, декември 1954.
Dušan Gorenčevski
ĆUTANJE JE MOJ GOVOR
Lažu vas moje smrznute usne i tvrdi prašnjavi jezik
Koji kao da je stajao u lingvističkoj arhivi.
Mrzim mirovanje i zato ćutim
U njemu bolje čujem samoga sebe.
I kada stojim skamenjen – ja nisam kamen
i kada su mi oči ko u slepca stisnute –
ja vidim.
Ne otvaram oči – oganj bi ogoreo brda.
Ne govorim – reke bi isparile.
Ne mičem se – topli vetrovi bi isušili kiše.
I tada bih opet ostao sam – sa mirovanjem.
Ja ne gledam, ne mičem se, ne govorim –
vatru, vetar i vodu bacam u sebe –
na mirovanje.
102