Rukujete se sa mnom a ne znate da ću vas otrovati svojim prezrenjem i
sumnjom, jer, ja ne verujem ni u šta, ponajmanje u ljubav. Zavaravate se
kolačićima i plišanim medama koje grlite u noći dok vas darodavac negde
vara u zagrljaju toplijeg naručja, umišljate osećanja koja ste videli na filmu, a
tako biste želeli da se ostvare i na javi. Ja vam kažem: Oslobodite se!
Rastosiljajte se gluposti, vinite se u ponore sveta bez vere u ljubav, sveta
koji ne traži i ne daje ništa. Idite na posao, radite, radite po ceo dan i
nemojte da mislite. Zašto uopšte mislite? Šta mislite da ćete da smislite?
Otkrićete smisao postojanja! Hahahahahaha, kako ste samo naivni! Našle
budale da misle i kvare sebi svakodnevne užitke uključivanjem moždanih
ćelija! Prekini da misliš kad ti kažem! Dosta je bilo! Prepusti se mašineriji,
jer, jasno ti je da si šraf. Znam, ti hoćeš da budeš majstor, ali... kako da ti
kažem a da te ne ošamarim – NE-MO-ŽE! I tačka. Zna se ipak neki red u
kosmosu! Crvić je da rilja zemlju i da bude mamac, a ne da odlučuje!
Takva sam i ja bila dok sam imala oblik i htela da se užlebim u slagalicu od
1000 delova. Ma, kome to treba. Vidite kako sam nesputana, ne zaustavljaju
me ni suze ni zbunjeni pogledi. Ja otvoreno ne volim i otvoreno ne verujem i
mene ništa ne iznenađuje. Ja nikada nisam zatečena i zbunjena, razočaranje
prigrlim svom snagom i napunim naručje bolom i onda mi je toplo! Bol me
čini jačom. Bol mi kaže da postojim. Sreća može da izazove nevericu, bol
nikad. On vas tera da budete u stvarnosti, da se ne zamlaćujete iluzijom
nečeg boljeg. Bol je vaše ćebence u koje se umotate u vreme najledenijih
večeri. Jer, dan prođe. Danju ima šta da vas zamaja. Noć! Noć je problem,
jer se kurva utiša pa su misli glasne i duša jeca naglas. Ne možete da joj jako
stisnete usta da se ne čuje, jer plače iznutra. Ooooo, tad ste moji. Tad vas
znam i prihvatam. Tad smo isti i samo tad ja sam sigurna da ću postojati i
dalje, da se ništa nije promenilo. Da svet i dalje pliva u laži i uništenju. A
takav svet – svet je moje jave. Pa što da moja java ne bude i vaša? Ha?
Pitam ja vas – zašto da vama bude bolje?
Kad bih bio neko drugi
Nikad nisam voleo prepodnevnu smenu. Mislim, voleo sam to što smo
pešačili od Liona, duž Bulevara, do naše kuće u predgrađu, naročito krajem
školske godine, u maju i junu. Zezali bismo se usput, a ako pretekne sića od
džeparca, uzeli bismo po koju kuglu sladoleda u poslastičarnici. Prodavac
99