nas je zapamtio, pa ne bi štedeo preliv. Voleo sam da se iscrpim pešačeći
šest stanica. Nisam voleo to što stižem u najgore vreme.
Mislim, generalno, kad biste me pitali koje je to najgore vreme u našoj kući,
ne znam koje doba bi osvojilo gran pri. Velika je naša kuća, prostrana, mada
nije bila naročito uređena jer smo se uselili navrat-nanos, pošto se babi nije
provodila još jedna godina sa nama u malom stanu. A to je bio još jedan od
razloga za svađu. Kako da vam objasnim? Nije se kod nas mnogo govorilo,
nije se ni toliko vikalo. Ali je uvek vladala nekakva čudna napetost koja ne
dozvoljava požaru u mojim grudima da se ugasi, nego uvek tinja do sledećeg
paljenja, da me protrese i zaboli, ali baš potmulo. Osećao bih težinu,
pakosno skupljenu u jednu tačku, kao kad ste ljuti, a dlan ste stisli u pesnicu,
prstiju zarivenih u sopstveni dlan i spremate se da zadate nokaut ili da ih
podignete iznad lica u znak odbrane. U mom slučaju, pesnica čvrsto drži
dovod vazduha. Ti strujni udari našeg porodičnog kola najjači su bili kada se
on vraćao s posla, negde oko tri,