umoran. Nikad mi nije bilo jasno zašto ispaštamo mi zbog nečega što se
dogodilo tamo.
Kada uđe u kuću, vadi dokumenta koja stavlja na policu odmah pored
televizora, ispred naše porodične slike iz nekih srećnijih vremena i u pola
glasa pita: Kako je bilo u školi? Ne smeš da ne čuješ, to nikako. Zagrmeće
kako sediš na ušima i kako ti glava visi na vratu bespotrebno. A kad čuješ, ne
dao ti Bog da ima nešto ispod četvorke. Ja sam bio bolji učenik, pa se retko
dešavalo da mi svojim metodama dočarava koliko razočaranje ću biti. Sestra
je patila više. Nije se snalazila u školi. Nju je tih godina najviše kinjio. Retko
joj se obraćao, a i kad je postojala, komunikacija se svodila na nekoliko
uzgrednih reči, ali uvek podlih, izvučenih iz najdubljih slojeva ojađenosti.
Više od svega je značilo ono što se ocrtavalo u putanjama njihovih pogleda
koji su, onda kada bi se presekli, činili to uvek strahovito brzo i oštro. Baš je
umelo da boli. Dok se nismo navikli. Sećam se kad me gađao kontrolnim iz
istorije kad sam dobio dva. Šta da radim? Bio je to iznenadni kontrolni. Ali,
problem je bio u tome što me je video kako pešačim do kuće sa drugarima,
smejem se i jedem ,,smoki“. Kako sam se usudio da se radujem bilo čemu?
Da mi je to tako svejedno? Zar me nikada ništa ne brine? I samo je zavrljačio
papir u moje lice, da dobro zapamtim (a kao da bih mogao zaboraviti!)
Mada je obično u takvim situacijama bacao ključeve. O kako sam mrzeo taj
zvuk! Ništa na svetu ne mrzim više od zveketa metala. Kad bi čuo nešto što
je smatrao tragičnim (a skoro sve je smatrao takvim), samo bi iz sve snage
bacio ključeve u ugao police, na knjige. I to bi bilo to! To bi značilo – beži mi
s očiju!
Onda bismo znali – opet je ćale ljut. I ne govori sa nama. Samo ćuti. A ti
hodaj na prstima, nemoj ni da dišeš ako treba samo da te ne primeti. Na
ćutnju smo vremenom navikli, prestala je da nam bude strašna, kao
čudovište koje čuči u mraku i vreba, pa odjednom upalite svetlo i shvatite da
ne treba da se bojite. Više od toga plašilo nas je kad odluči da govori.
Naročito kada to čini polako, zatvara oči, glavu malo zabacuje unazad, kao
onaj koji sve zna i otkriva vam veliku istinu sveta kojoj niste dorasli.
Objašnjava vam da do te vrste saznanja imate još mnogo.
Mali smo pred njim. Uvek smo mali. Gledam majku i sad kako pokušava i
fizički da se skupi jer se oseća toliko suvišnom i nepotrebnom pred njegovim
razrogačenim očima.
Samo ćuti. Ćuti i proći će. Ćuti i neće te primetiti. Možda te ovaj put
preskoči.
101