Ne želim da me pogrešno razumete. Ima i gorih očeva. On nije bio loš. On nije tukao. To nije bio njegov stil. On je govorio. Ujedao je i lomio kosti bez dodira. Od tih preloma se nikada nismo oporavili. Ne postoji rendgen koji bi mogao utvrditi količinu sitnih posekotina, zaraslina, modrica i nekadašnjih naprsnuća. Ali, ne, zaista nikada nije udario nikoga od nas. Hteo je samo najbolje.
A gde je sada ljubav?
Bila je obična nedelja, lenja i tupa. Obično se takva nedelja provodila uz filmove. Malo fox movies, malo univerzal, možda i rts ubode koji dobar. U jednom plavuša stoji pred vratima baš zgodnog muškarca, koji je uz to, naravno, inteligentan i samosvestan, i kaže mu kako je on centar njenog sveta i kako ništa nije imalo smisla dok se nije pojavio. Na drugom, on drži natpis u rukama na kom piše Ti si za mene savršena. Na trećem čini čuda, pomera planine, bre, ja da sam muško odavno bih odustala, i tek na kraju, na samoj ivici strpljenja, ona odluči da je on taj a on je zahvalno čeka. Da li je moguće da su svi filmovi baš tog dana, baš te nedelje poručili isto – da se svi ovi ljudi vole, i vole se onako stvarno, zauvek, onoliko dugo koliko i kako verujemo da su trajali brakovi ljudi ranijih vremena. Ja čak ni u tu kategoriju ne spadam, i baka i deka su bili razvedeni, nemam čak ni kolektivno nesvesno koje je celo i netaknuto. I tako, čini se, na osnovu pokretnih slika koje su oživele misli nekog zaljubljenog režisera – svi se vole i ljubav im je izvraćena jer se mnogo trude, a trud se, to znamo, uvek pošteno nagrađuje. Ljudi sa filma se stvarno bore, ne kao ljudi koje poznajem ili kao ja, gunđajući i terajući se da se bore. Čine sve od srca, bez zadrške i straha, blamiraju se i javno izjavljuju ljubav i ona se, kako mi mislimo kao kliše, uvek ostvari. Nekad je osim truda potreban i ozbiljan preokret, i to ne samo duhovni, jer Holivudu takve pretumbacije nisu nešto naročito bliske, nego i spoljašnji, pa se lik preobuče, uključi se u tokove mode, a ono što je mene najviše pogodilo i nateralo da se zakunem da ih više neću gledati – skine naočare! Imamo mi ljudi s ove strane luckastu naviku da analiziramo takve detalje, pa nam padne na pamet da se pitamo zašto se režiser okomio baš na naočare. Možda je to nekakav simbolični gest, pa skidajući naočare junak počinje da gleda na svet i ljude drugačije nego dotad, otvara se drugima, ili je ipak sve naivno onako kako se na prvi pogled čini – pa naočare u naprednom svetu, kao i kod svih ostalih zaostalih, označavaju nedostatak zbog kog je ljubav manje dostupna. Gde je život u uigranoj predstavi ljubavi, i gde je vera u ljubav iza sjaja ekrana kad se dve dimenzije ni u čemu ne
102