poklapaju? Zar smo zbog prikaza primorani da verujemo u ljubav, a svet nas
svakodnevno demantuje?
Eto, ona baš u sredu navlači konopac na vrat jer joj je dosta svega, preko
glave joj je, prevršilo je meru i nema se kud. Kako da verujemo kad je
zgrabio čekić u ruku i odalamio sagnutu lobanju ko orah da lomi, tek tako,
naljutio se. Kako kad je psuje svakodnevno, i kad je razlog tu, a i kad ga
nigde nema? Kako kad je vara, ni stidom ne zataškava svoje puteve
obmane? Kako kad nikad nema reči da pomiluje i utiša drhtaj, nego samo da
slomi kičmu ko onomad što nam je profesorka objasnila da je poznati
književni junak učinio svojoj kobili? Kao da je iz filmske ljubavi proteran
strah, a ipak njegov duh je sastavni deo svake odluke, pa i one koja se tiče
borbe za nečiji topao dlan. Strah i ljubav su posvađani ljubavnici, uvek jedno
nadvlada, i to znamo i mi s ove strane i oni s one, i ne shvatam čemu
potreba da se dejstvo straha poništi običnim gestovima i rečima nakon kojih
svetleći junaci ostaju zauvek srećni, kad, na kraju, dobro znamo da nakon
pomisli o „zauvek” sledi rvanje sa sobom i drugim, pri čemu se strah nikad
ne završava, samo menja oblike. Maskira se u potrebu, stalno prisustvo,
nerazdvajanje za kojim odmah sledi gušenje, ponekad preti smrću, ponekad
svešću da ljubav katkad zameni mesto sa nekom drugom. Strah je učesnik
venecijanskog karnevala, šapuće da mu se ne raspozna glas, menja obrazine
tako da ni njih ne možemo zapamtiti, peva i igra razuzdano nad našim
propalim nadanjima, ali nikad ne odlazi. Strah čini da Princu klecnu kolena, i
da za onaj trenutak za koji pomisli da nije dostojan – odustane i okrene se
nečemu stvarnom. Strah rađa veru da nam nešto ne pripada i da nas
namerno mimoilazi.
Možda je moguće da umesto sopstvenih režija zaljubljenih rola, neki režiser
mora da nam predstavi da posvećenost i požrtvovanje stvarno postoje.
Možda stvarno neko drugi mora da nam kaže da je nežnost prisutna, samo
smo je malko odgurnuli u prolazu žureći ka popularnijim nagonima. Tu su
negde Pepeljuge. Tu su, samo su skrivene u soliterima, među knjigama, na
stranicama indeksa među načičkanim desetkama. Povukle su se pred zlim
maćehinim ćerkama sa zašiljenim noktima i predubokim dekolteima, koje se
njišu uz zlokobne turbo zvuke. Šćućurene su u svojim sobama, cmizdrave,
napuštene, razlomljene na htenja i blistave detalje. Na ulici su obično
vojnički bodre i baš nasmejane, ali željne, ili ipak željene, slabo uočavam
razliku. Tu nisu svoje, neke druge – bez svojstva, samo traženih svojstava, iz
potrebe ili moranja. Pepeljuge gole, bose, izranavljene, izgrebane – živite!
dovikuje im neki vernik znajući da glas ne probija zidove stoletnih čini. A
103