samo u sobama, na zidovima – buđavim tapetama i rasklimatanim okvirima
prozora – nek ostanu naslonjeni oblaci uboge samoće da čekaju. Nema ovaj
svet dovoljno Prinčeva, niti oni imaju dovoljno volje i sredstava da požure sa
mačem u ruci da spasu i oslobode.
Sami smo svet lišili magije, i zato je sasvim u redu da nam s vremena na
vreme režiser kaže da postoji onaj koji nosi sjajni oklop, i sa njenom
maramicom oko ručnog zgloba u galopu trči da se bori sa aždajom za čast,
svoju ili njenu, nije ni važno, važno je da se ne plaši i da hita u susret zlu da
ga zgazi da bi neko drugi bio miran.
II. Dijalozi
Ponekad razgovaramo
Ćutim. Kad zazvoni sat, dok polako odlepljujem krmeljive kapke i otkrivam
gde me je to dočekalo novo jutro – ćutim. Ali to je razumljivo, s kim bih i
pričala kada sam sama. U tišini ubacim koji zalogaj u grlo, tek da telo izdrži
put do Novog Beograda. U tišini obujem bajkerke sa metalnom kopčom sa
strane i zavrnem pantalone da se vidi kopča, jer u čemu je smisao kopče ako
se ne vidi, a onda obučem kaput i krenem.
Ćutećki odem na posao, uvalim se kroz laktove i namrgođena lica na sedište
do prozora da gledam, a da me ne vide, i da ne slušam ono što iritantno
škaklja moju ušnu školjku, sve to krčanje, šuštanje, romorenje, psovanje,
nadmudrivanje, jer onda sve mislim bolje da i nisu krenuli tamo gde već
jesu, kad već dan počinju neprijatnostima. Kako neki ljudi taru jezik
bespoštedno, a da se nigde ono što on odbaci ne dočeka!
Ćutećki se nadam da nikog neću sresti na onom malom delu puta od
autobuske stanice do škole, koji je samo moj. Ako se sretnemo, moraću da
govorim, i to rano i tako bespotrebno. Moraću makar malo da šapućem,
više od toga ne mogu – da napregnem glasne žice u nevreme, tek da bi
nametnuti sagovornik imao društvo. A videla sam i kako je vešto pokušao da
ga izbegne, taj je od moje vrste, ali su nam se pogledi neoprezno sreli ne
dajući nam preko potrebni sekund da ih skrenemo.
104