Odradim svoju smenu u tišini. Oduvek je u tom glagolu odraditi bilo neke
traljavosti i tromosti. Oduvek su ga potezali oni kojima i nije do rada niti do
suštinske predanosti, nego samo do dana nadoknade za utrošeno vreme i
uloženi trud. A ipak, u skladu sa vremenom, odradim i ja svoju smenu tako
da ne ponesem više tereta nego što je zaista potrebno kada odatle odlazim.
Ćutim na zbornom mestu, među radnim ljudima, ne znam šta bih rekla a da
nije fraza. I briga me. Ionako nikad neće biti bolje, a svakako neće biti bolje
jer ću ja nešto reći. Ćutim, ćutim, ćutim. Ustajale mi desni, zapekli zubi, i
tako se prestravim da neću moći da odgovorim ako me ko šta pita. Ne bih
mogla da razdvojim usne koje su se slepile dvostrukim slojem labela da ne
bi ispucale na zimi, a kako da i ispucaju kad ih ne pomeram i ne otvaram.
Morala bih da brzo pređem jezikom preko njih, da ih probudim sopstvenom
pljuvačkom, a to ne traje onaj milijarditi deo sekunde koji niko neće videti.
Naprotiv, biće upečatljivo da sam se kao monah odrekla reči, i da me se
strašno kosnulo sopstveno ime prozvano da govori.
Ćutim, dišem, ćutim, dišem. Stignem, radim, osmehnem se, klimnem
glavom, nisam valjda nekog preskočila. Otpozdravim, mahnem, pozajmim,
vratim, ljubazno odgovorim. Opet se pozdravim i odem. Razgovara se na
zbornom mestu, mnogo nekih reči, pomešanih, smuljanih, vešto povezanih i
nabacanih. Ko bi znao šta to pričaju, vidim očekuju da i moj glas čuju, no ja o
svakoj reči dvaput razmislim, i kad joj drugu misao uputim, shvatim da neće
zvučati dobro, pa je prećutim. Zato i misle da ne umem, ili da ne-daj-Bože
neću. Ja znam šta bih, ali treba znati na čija vrata da pošalješ slovo. Uputiću
ih kad dođe vreme i bude prava prilika, kad budeš raspoložen da čuješ.
Ćutim kad krenem, ćutim i dok se vraćam, al’ to je zato što sam i na putu
sama, nemam kome da prenesem nervozu izazvanu susretom sa kolegama.
I volim da sam tad sama, da opet sedim do prozora i gledam zgrade, boje,
mrlje prolaze i prolaze i prolaze, munjevito brzo, pretaču se jedno u drugo,
dodiruju bojama, razlamaju i razlivaju, dok ja smišljam neke svetove i
zaplete koji se verovatno nikada neće dogoditi, a ipak ih živim potpuno, kao
da postoje dve iste osobe samo u dve različite dimenzije. Živimo u istoj kući,
prolazimo istim ulicama, ali se naši putevi odmotavaju na potpuno različite
načine. Jedna stoji dok druga hoda, druga je srećna i trenutno u nečijem
zagrljaju, prva se klacka do posla dugo, sa knjigom na kolenima, zadubljena
u nestvarnost. Obe vole da u ćutnji rastaču svet, samo se jedna u ćutnji
ušuškala, druga iz nje izlazi da bi je ispričala i drugima.
Ćutiš, ćutiš, ćutiš. Kad nisam tu jer nisam tu. Kad sam tu, da pokažeš da
možeš tako. I da baš sad tako hoćeš jer je loš dan, jer si se setio smrti, jer te
105