više nije briga, i dižeš ruke po ko zna koji put i od sveta i od mene. Veruješ
da je tvoja povređenost ova rascvetala tišina. Ugnjavio bi me njom. Tukao
odsustvom glasa. Ćutim, jer sam kriva i jer nisam. Ćutiš, jer si kriv i jer nisi.
Ćutanjem ostvaruješ sigurnost iz poslovice da ne kažeš što ne bih volela čuti.
Stavljaš kapiju ispred svog besa da ne pokulja. Ja zaključavam durenje da se
izduva do sutra. Odmeravamo kajanje i shvatanje. Praznimo glas od
nesporazuma, puneći tišinu njime. Doći će vreme i da se tišina konačno
raskopča i razgoliti. Stasaće trenutak za raspoznavanje i razobličavanje. A u
šta ćemo se tad pretvoriti, ne smem ni da mislim.
Čutim. Ćutiš. I što duže se tišina širi, to je teže ponovo uspostaviti balans.
Trajanje ćutanja proporcionalno je teretu iznova započetog razgovora. Ko će
prvi?
Udah
Kako se od čoveka postaje rob sopstvenih posrnuća? Zašto plete tugu tamo
gde se sama nije začela, izmišlja bol jer naizgled bez njega ne zna da živi,
plete patnju od niti izmišljotina i pogrešno premotanih filmova prošlih
vremena. Čemu će iskrivljena uspomena da posluži?
Čudan poriv čovek ima da kad se davi, umesto da ga vrat zaboli dok iz sve
želje za životom pokušava da izdigne glavu iznad pomahnitalih talasa, on
zagnjuri još dublje, zažmuri i opusti telo. Ne diše, pluća se sve više stežu, sve
dok ne počnu da bole od napora, i tek na ivici prsnuća naglo izroni na
površinu probijajući temenom kristalnu morsku površinu. Zabacuje glavu
unazad, drži čvrsto stegnute očne kapke jer je nečista voda nadražila zenice,
a i ko zna s čim se sudario kad je zaustavio disanje, i blažen nakon smrtne
opasnoti, udahne snažno kao da pokušava da u svoja pluća usisa svet. Taj
udah bi trebalo da vrati sve nenamenjene osmehe, oproštajne zagrljaje,
ušuškavanja pred spavanje, podeljene kolače da ima za sve, čekanja do pola
noći da se neko sigurno vrati i darovanja svake vrste, a sve to zajedno će
ozdraviti svet i naučiti ga najjednostavnijoj stvari: da diše u ritmu života.
Međutim, taj trenutka samosvesti nikad se ne protegne na čitav život, nego
traje samo dok je opasnost blizu. Zašto onda izroni ako oseća da je ona prva
ogrebotina sada toliko nabubrila, više ne bridi samo, nego reže i cvrči na
dodir, čak i na pogled? Zašto pliva ako tvrdi da više ne može da izdrži?
Ona granica koja unosi preokret obično je sadržana u uzviku: E, sad je dosta!
Samo, taj uzvik ne znači za svakoga isto. Nekog brodolom razbije da bi od
106