jabuke. Mi smo klinke. I sad ćemo da učinimo ono što odavno nismo.Sad
ćemo da se vozimo na najstrašnijoj skalameriji na vašaru. Zakoračuje na
postolje, približava se sedištu, dlanovi se znoje, a desno koleno kleca. Kako
će? Kako će? Priklještili su ih nekakvim poklopcem odozgo, ne može da diše.
Steže metalne šipke, smrviće ih. Pooočiiinjeeee. Opa! Glava je udarila od
siline zamaha u naslon. Žmuri! Izdrži, možeš, izdrži! Sve je jače, noge ne
može da namesti. Desno stopalo je uspravljeno uz sedište, pa cela noga
potpuno blesavo podrhtava. Niko to ne sme da primeti. Spušta je i svom
snagom svoje psihe zaustavlja da ne drhti. Kako cima! Taman kad pomisli da
će krug sa sedištima odleteti ulevo, on se nepredviđeno oštro uputi u
suprotnu stranu. Krug koji opisuju nije pravilan, svaki čas im menjaju smer,
ne možeš ni da se navikneš na potres, jer je kretanje neuobičajeno i
nesigurno. Korpa u kojoj sede se trese. Uz škripu i bacakanje na sve strane
dopiru samo uzvici i delovi pesme vrlo neprimerenog teksta koji damara baš
kao srca zaključana u metalne korpe. Neki ludak viče u mikrofon da će ovo
biti dupla vožnja. O ne! Nemoj. Nisam odavno bila ovde. Stani, hoću da
siđem. Podiže pogled na dve prave klinke za susednim sedištima. Smeju se
tako lepo. Bezbrižne su i ne boje se da će korpa da se otkači a one odlete
daleko, daleko u tamu. I ona se smeje. Osmeh je sve opušteniji i slobodniji.
Zaboravlja gde je. Vrišti i ciči zajedno s njima. Pa sećam se ovoga. Bilo je
tako stvarno. Prepoznajem osećaj. Dobro mi je. Polako staju. Ustaje i čak se
ni ne ljulja, iako su koraci nesigurni. Možda ipak znam kuda idem. Možda se
sutra popnem i na merdevine.
Face zeli
Ne mogu da vam opišem svoju figuru jer je nemam. Pretačem se iz vode u
kamen, isparavam kao dim i oblikujem se u stenu. Nestajem i dolazim kad
me nečija patnja prizove svojim slatkim mirisom. Lepim se za bol, jer tako
strašno umem da bolim da ona fizička trpljenja postaju za moje potčinjene
samo blagi tretman naspram duševnih rastrzavanja koja mogu da izazovem.
Ponekad sam zvezda i svojim kracima koračam prevrćući se sa nogu na glavu
i sa glave na noge, jer kod mene je sve isto. Svejedno je gde je šta. Bol je sve
ujednačio. Hahahahahhaha. Primećujem samo da se krećem kao u nekom
velikom balonu, pa mi ponekad kraci propadaju, saplićem se, posustajem i
teško dišem, ali ne stajem. Mene vodi misao o tuđoj patnji koja je veća od
moje. Mora biti veća od moje!
97