Ne razmišlja uvek toliko intenzivno, ali kada se strah sklupča u jednu tačku i
preti da eksplodira po celom telu, onda joj mozak radi toliko brzo da fizički
mora da se umori, da se iscrpi do malaksalosti, da bi prestalo. A zna zbog
čega je to. Bliži se rođendan. Onaj koji obeležava polovinu života. Onaj
okrugli, zli, koji ti se kezi i širi ruke, a u taj zagrljaj niko ne želi da uskoči.
Prešao si pola puta i sad treba da zastaneš, obrišeš znoj sa čela i razmisliš
gde si. Jesi li tamo gde si sa trinaest mislio da ćeš biti kad ti je cifra od
trideset još uvek delovala tako zastrašujuće velika. Kažu da život treba da se
živi tako da ne žališ ni za čim. Fraza, znaju svi, ali delotvorna. Za nju,
poražavajuća, jer ako se već toliko plašila, znači da nije živela.
Ja žalim. Bila sam dobar učenik, dobar student, štreber. Bila sam tiha, mirna
i povučena. I niko ne bi mogao reći ništa više od toga. I zato, kad stojim pred
vratima te velike zaobljene brojke, osećam da sam niko jer sam se kasno
probudila! Kasno sam shvatila da ne treba da propuštam ništa i da se
odričem sitnih zadovoljstava i malih ludosti iz straha od suda ili loše procene
najbližih. Zatvori uši i idi napred, kuda hoćeš i kako hoćeš. Samo, znate šta?
Kasno je. Ja nemam više dvadeset, i ono što je trebalo da učinim sa
dvadeset, kasno je da učinim sad.
Žalim što se nisam zajebavala više. Žalim što nisam izašla svaki put kad sam
želela da izađem. Žalim što se nisam smejala stalno i nekontrolisano i kad
god mi to srce prohte. Žao mi je što sam se stidela svog osmeha, dozvolila
da me ubede da treba da se stidim. Žao mi je što mi kolena nisu još više
odrana, što nisam češće padala i što se nisam brže i spretnije pentrala gde
stignem. Žao mi je što nisam ljubila više, što se nisam često i dugo sa nekim
držala za ruke, što nisam lagala i bežala od kuće da se sa nekim vidim. Žao
mi je što mi suknja nikad nije bila dovljno kratka, ni što mi mozak češće nije
bio na odmoru. Žao mi je što sam stalno bila sama. Žao mi je što je samoća
jedini oblik života koji znam.
Neuroni se vrte nesagledivom brzinom, već počinje da varniči. Popni se,
popni se, možeš. Stoji pred svetlećim krugom koji se okreće tolikom brzinom
da se lica i tela onih koji sede u čašicama razmazuju i prepliću. Plava, žuta,
crvena, zelena, pa, opet, i opet. I sve to uz zvuke grozne muzike čiji basovi
daju ritam razularenosti. Okreće se veliki točak, u njemu još manji na kom
su postavljene po četiri šoljice. Okreće se i svako sedište za sebe. Počinje i
njoj da se okreće svet. Klinke su. Tridesetogodišnje klinke. Glupiraju se i
svejedno im je. Kakav blažen osećaj. Briga ih što je broj visok, kupuju
bižuteriju na preterano šarenim tezgama, izvlače nameštene lutrije, osvajaju
privezak Sunđer Boba kad gađaju puškom u iskrivljenu metu, jedu šećerne
96