Strahovi se množe odrastanjem, naročito u tinejdžerskom dobu, ali to više
nisu strahovi od nečeg konkretnog, nego potmula mučenja u dnu grudnog
koša, stalna strepnja da ništa neće biti kako treba, da i osoba sama nije kako
treba. Kad namota na detinjstvo, film joj prikazuje vrlo nemirnu i
neustrašivu devojčicu. I sada ima dokaze za to – ožiljci na kolenima koji se
ničim ne mogu ukloniti, svedočenja roditelja da je stigla svuda gde niko i ne
bi zamislio, da je trčala, skakala, pela se i padala, povređivala se i ustajala,
uspravljala se, pa opet sve iz početka.
Obožavala sam lude vožnje na Novogodišnjem sajmu. Ništa nije bilo
dovoljno strašno i ništa nije moglo dovoljno da mi ubrza srce i oduzme dah.
A sve me je izazivalo da se smejem do grča i beskrajno uživam u strahu i
pobedi. Sad ne mogu da se setim ni kad sam poslednji put sela na ringišpil.
Postalo je strašno i nezamislivo.
Deset godina kasnije sedi u učionici u podrumu oronule zgrade i, i dalje ne
može da odagna strepnju. Mračna mi je... premračna učionica u kojoj radim.
Rešetkasta senka sunčeve svetlosti samo je bljesak onog što je moglo biti i
što sam zamišljala nekad. Ne živim život koji hoću nego koji moram. Onaj
koji mi je ponuđen rođenjem u jednom naručju. Gledam ih mlade i
razdragane. Želim taj smeh, tu priču, taj stav. Ne mogu da ih imam.
Osmehujem se lažno, licemerno, skrivam iza široko razvučenih usana čak i
kad mi saopštavaju da je kraj, kad mi navaljuju još tereta, čak i kad me guše.
A ljubaznost? Ljubaznost je precenjena. Veruju u nju oni kojima je misao o
konfliktu užasavajuća. Naučili su me tom smehu, a opirući se, nisam ni znala
da pristajem na laž. Nekada sam planirala, zakazivala. Sada vreme računam
samo ponavljajući: Izdrži, izdrži! Videćeš, ovaj dan traje samo par sati!
Zamisli njegov kraj, zamisli olakšanje kad sve prođe! I preživim. Preživim
svaki put samo malo okrnjenija nego što sam juče bila. Nije to moj izmaštani
svet. A život me demantuje i tvrdi da izmaštani svet i nije moguć. Ljudi mi
govore da treba više da se trpi, a manje da se sanja. Između sebe i njih, ja i
dalje strepim, samo sada ne više zato što ništa nije kako bi trebalo da bude,
to sam davno utvrdila, nego zato što sam sve uverenija da ni ja nisam ona
kakva bi trebalo da budem. Slutnja je uobličenija, dobila je ivice, jasnije mi je
da je to zato što nisam ono što zaista jesam, nego strahovima preoblikovana
ja. Sad samo tinja zebnja da je odluka na meni, a ne na svetu, što je mnogo
strašnije.
Žanjenje nas brzo opovrgne. Kad priznamo da žalimo, priznamo i da je
trebalo da učinimo ono što nismo. Kada priznamo da smo pre vremena
odustali, onda sebi otkrivamo svoj strah, gledamo njegovo bledo lice i
94