mojih naočara, dok motorni čamac odskakuje o površinu vode kao „žabica”
koju je dete napravilo odlično izabranim ravnim kamenom.
Svuda je. Teram ga, zaista ne želim to da pitam, ali samo se nameće. Zuji mi
oko uha i budi onu nervozu kao komarac kad uništi prvi san. Tu je. Dudnji mi
u slepoočnicama i maltretira me. Lepo mi ne dozvoljava da se odmorim.
Plaši me, jer mogu naprasno otići da se ne vratim nigde. Mogu zaista toliko
da otkačim, da više ne pristanem ni na šta i koračam bez cilja i uzalud i da mi
je svejedno. Na ivici sam svemira i tučem se u bilo, trčim u nepovrat dok me
kida strašnost tog pitanja. Izmišljam reč jer nema druge koja bi opisala
njegov mrak, zebnju oko sebe i u sebi. Od trnaca sam i drhtim, zrno po zrno
mene se truni, ostavljam komadiće čudnog pazla svud. Jebe mi se za celinu,
jer celo je netaknuto, celo nije patilo i srljalo u smrt. Celo je živo, a ja napola
umirem. Jebe mi se i za njihov smeh. I za njihovu sreću, pravu ili
odglumljenu. Muče me zagrljaji i poljupci, gadi mi se ruka na ramenu,
nervira me karton-prikaz – naslovna strana ličnosti. Ludim, i što je ludost
bliža, to je sočivo čistije i dioptrija oštrija. Vidim sve kô da mi je zmijski car
pljunuo nemušti jezik u usta, čujem, a pravim se gluva. Odbacujem grozne
slike ponavljajući kao dete da otera babarogu: pu, daleko bilo, pu daleko
bilo, dalje od mene. Ja sam paganin sujeverni, kucam u drvo i prospem
gutljaj rakije pre nego popijem za dušu. Za svoju dušu... Sama je.
Eklipsa
Ne znam kad je počelo. Ne mogu baš tačno da odredim trenutak kada sam
tako panično počela da se plašim. Da me pitate čega konkretno, ni to ne bih
umela da vam kažem.
Samo istinske kukavice nikad ne bi priznale da se plaše i samo potpuno
nesigurni kriju mokre dlanove i ubrzani puls. Hrabri prihvate i jedno i drugo i
držeći se slike, osećanja ili reči koje su im rodile krila, prevladavaju bojazni,
gaze ih odlećući ka cilju. Umesto savladavanja, neko poveruje da je pobedio
bežanjem. Kako često ljudi pominju da bi rado otišli negde daleko, da bi se
sklonili i zaštitili, a tako priznaju samo da odavno nemaju snage za borbu,
već samo za izdržavanje dana. Svi znamo istinu o hrabrosti, ali nemamo svi
potencijala da je prevedemo u dela.
Sećam se putovanja na more u Crnu Goru sa dve drugarice, nakon prvog
ispitnog roka. Jedne večeri, dok smo šetale duž vijugave staze uz plažu, palo
nam je napamet da sednemo na zid kojim je oivičena i da gledamo more, jer
92