Sedeći na svom kauču, u svojoj sobi, gledajući u prepoznatljive linije
sopstvenih ograničenja, osećaš se sigurnije nego u pokušajima hoda po
neujednačenim ivicama pločnika. Čak iako te grli odsustvo i na ramenu ti je
ledena oštrica kose, ipak je sigurnije jer znaš koga čekaš i jedino još tu bi
mogle da se prizovu i uobliče poznate crte. Samopouzdanje poznatog jače je
od bilo kog primamljivog obećanja sveta. Potrebno mi je da odmerim žrtvu i
procenim visinu pada da bih odlučila da li uopšte da poletim, a to nije
hrabrost i takve postupke sreći ne dolikuje da prati.
Koliko visoko da se poleti da bi se odavde, preko planina, videlo more? Jer
more je sloboda, more je plavi, topli zagrljaj, tamo bi se moglo utopiti. I šta
još ima u tom svemiru da može da nas iznenadi? Ne trzamo se ni na zvuk
pucnja, ni na lomljavu stakla. Ne zgrči se dlan više ni na prevaru, ni na laž, ni
udarac. Gde da se odleti, pa da se oseti? Koliko duboko nož da se zarije u
grudi da bi bolelo? A i šta vredi. Ne voli da gleda kako drugog boli, ne voli da
se unosi u taj bol, da ga raščlanjuje na elemente, pa da onda sintetički
razmatra, jer to zamara. Može samo da učitava kod svog bola među jedinice
i nule tuđeg, i onda da ga vidi izokrenutog, savijenog, preklopljenog. I može
da govori bezbojne reči dok je između ono zamućeno, neprobojno staklo.
Mutnobelo staklo kroz koje ne prolazi zvuk. Odbijaju se i vraćaju reči i samo
su nama za utehu, ni ne stižu do onog kojima su navodno upućene. Ne
uspeva da ih čuje. Gledamo se i vidimo samo kako se kao riba na suvom
usne otvaraju, ali je tajac. Mi to u stvari razgovaramo.
Telo mi stoji u komadu ne znam čime spojeno, jer osećam da se rastačem
na sitne atome i već ne postojim. A ako ne postojim ja da bih ga tražila,
onda… Sve se čini da izvora nema, ne može da probije stazu iz utrobe
zemlje. I korak je uzaludan, i pogled je besmislen. Čini mi se da svi u stvari
samo stojimo.
Čekajući preokret
Širok i ravan zid izleće naglo i neočekivano iz uredne kamene ograde duž
šetališta. Ispod su se načičkale samo stene, zašiljene, našminkane ljigavom
braon-zelenom polusasušenom travom, račićima i ježevima i ponekom
svetlozelenom žabicom, kojima je po leđima pokapalo crno mastilo.
Verovatno je nekad neko započeo nešto da zida, pa odustao ili mu
90