BKG № 33 BKG 33 | Page 89

vičem? Koliko da se približim? Možda je problem u tome. Stojim suviše daleko. Ne govorim jasno. Moje reči su izvan linija propisanog formata, nikako da se ugnezde gde treba. Umesto da govorim,, srećna sam”, govorim,, ne znam kuda idem”. Svi drugi znaju ne samo kuda oni idu, nego i kuda ja idem. Vide me negde mnogo ispred ove jutarnje kafe i vucaranja do posla, znaju oni i šta mi je i kako se to leči, samo ja ne znam. Ja i dalje gledam u tlo, tražim, iskolačujem oči ne bih li videla mapu urezanu do izvora poleta, one nepredvidive energije koju vrlo retko prepoznam u pojedincima na podijumu za igru ili pred mikrofonom … ili sa olovkom u rukama. Malo ih je. Nažalost, malo ih je. Svet naseljavaju neki kolačići pravljeni u modli, lepi su, dražesni, meki, mirišu li, mirišu … nijedan makar neki ožiljak iznad usne da ima koji mu je ostao kao uspomena na pad niz stepenice sa sve saksijama …
Kako da zaobiđem utehe i stignem odmah do cilja bez ičije pomoći? Kako da ućutim onda kada bih najradije urlala iz sve snage, da naučim da ne priznajem? Kad priznaš, ne oproste ti ni iskrenost, a kamoli polovinu greha. Treba da ćutim. Ćuti. Ćutimo. Smejemo se po dogovoru. Ljubimo iz obaveze. Ne moramo da pričamo o sreći jer te reči proleću mimo nas. Kako da izbegnem one koji hoće da me uteše ali njihovi meci maše moju glavu? Nikako da pogode šta mislim, da moju reč poklope svojom, jako, da je stisnu dok ne ispusti dušu, da crkne tako neprimetna i nevažna.
Šta da obučem? Lepo, pristojno, pitam šta da obučem. Ne vičem, ne ljutim se, samo ne znam koju kombinaciju da sklopim da jednom upadne u pogled direktno, da ne skrene ulevo, da se zadrži i onda da se prepozna, ma, da bude onaj ugođaj baš kao na reklami za … I tu neki lahor, siguran hod, lepo oblikovana noga savršenom dužinom suknje istaknuta, dobar kroj i naglašeni kuk, i struk i …. i osmeh, nije iskren, taj osmeh nikad nije iskren, ali je čaroban, biseri oivičeni izazovnim crvenilom. A pogled? Najsavršeniji. Ne zna se gde gleda, ni ispred sebe, jer nema interesa za običnost svakidašnjice, ni daleko, jer plaši ono što dolazi i ne treba slutiti ni … puj, puj … malerisati. Gleda u sebe, negde unutra i vidi nešto što drugi ne vide. A da se razumemo, nikad ne vide. Živimo u 21. veku. Ta slika u reklami sija. U stvarnosti, sapleteš se o ivičnik. Najgori je onaj ispred Narodnog pozorišta. Gledala sam kako tu padaju i najveštiji, jer su neimari taman tako udesili da dva nivoa budu jednaka sve do sredine i onda da se u milimetrima lagano razdvajaju, pa jedna noga ode mnogo niže nego druga i – tup. Sapleteš se i razbiješ sjaj stava, noge, kuka, osmeha i pogleda iz reklame. Razbiješ ga da se ne sastavi.
89