pevuši ta žar-ptica, na kom je čarobnom brdu u naručju zmaja sakrivena i
koje će moje bolesti i grehove da izleči. Jer, istina, ja lutam i tražim.
Vrlo pažljivo posmatram u masi, ne bih li ugledala i prepoznala lik ili pokret.
Odsjaj sunca u bledilu lica. Šta ako je baš bio tu negde, a ja sam neobazrivo
skrenula pogled? Svako otisnuće u svet je novi neotkriveni put, svaka
raskrsnica nova teška odluka. Krenuo si desno, a ostalo je bar još dva levo.
Krenula bih uprkos smrti, započela ovaj dan na uobičajen način,
razgovorom, kafom i sendvičem, ali ovo nije ono obično jutro. Iako je smrt
završila svoju posetu u avgustu, buđenje me je utrnulo u oktobru. Odložila
sam trenutak kao da je to moguće. Sunovratila sam se u pakao tek kad sam
potpuno prihvatila da je bila tu i pomazila me. Rukovale smo se, klimnule
glavom i oprostile kao da bih joj ja ičim mogla pomrsiti konce otrgnuvši joj
kosu iz ruku, kao da sam baš toliko snažna. Ovog jutra sam se probudila
opraštajući i ispraćajući, jer prvo mora doći mir a tek onda prvi korak. Kad je
došla, nisam stigla da je zamolim za još koji minut, sad kad samo uspomene
svedoče o nekome, ne nameravam da je molim za nešto niti da je pravdam.
Nasrnula je i povredila bez griže savesti, a ja treba da uprtim posledice
njenih dela na leđa i da koračam. Ostaje mi da pronalazim deliće slagalice u
pesmama, rečima, gestovima, zracima sunca na klupi u parku, bacakanju u
talasima, otimanju za čokoladu, u snovima i tuđim pričama. Ostaje mi da
volim i da živim.
Ne znam da vam opišem o čemu sada sanjam i da li stvarno sanjam, ali ako
bih sanjala, taj san bi imao ruke, eto, baš tako duge da bi mogao da me
obgrli dvaput, za svaki slučaj, jer neko ko nije zagrljen još od postanka, mora
da se ubuduće grli dvaput da bi se nežnost primila na tu kožu. Taj san ima i
neke čudne navike da sve hoće mesto mene, podmeće se. Zašto ne mogu da
ga stignem? Jer se pokreće, i to ga čini još privlačnijim. To što voli da igra,
pleše, čak i kad niko drugi ne čuje muziku. Vrti se i meškolji čim ga zamolite
da malo sedne i odmori. Ide peške čak i kad prevoz radi i stiže po
planiranom vremenu. Hoda gordo, čvrsto, pa verujem da će stići na kraj
svakog zla, ali sve dok se odjednom ne saplete.
Pokušavam da pričom dozovem magiju te vode. Koje to reči da upotrebim
da bi se dovljno precizno utisnula u uho onog koji stoji pored mene? Sluša ili
se pravi da sluša? Sluša, a ne čuje zaista. Koliko rečnika da prelistam tražeći
sve složenije načine da se ispričam, da popunim one još neobojene trougliće
i kvadratiće crteža koji bi trebalo da predstavi moj lik? Da li da vičem? Ako
ne razaznaju smisao dok govorim polako, razgovetno, kako će me čuti ako
88