uzan put između njene i komšijine kuće. Trebalo bi. Svakako bi trebalo da
krene. Pitaće se svi gde je.
U koju pećinu da zavirim, kroz koliko tunela još da ugledam svetlo, koliko
rupa na loše napravljenom putu da izbegnem? I kako da znam da je to taj
izvor nikao samo zbog mene? Jer nisam sigurna da je išta napravljeno baš za
mene… niti da se u nešto utisnuo moj otisak… da će me pamtiti. Nisam
sigurna da se površina jezera zatalasa kada baš ja odustanem, pobegnem ili
ipak izađem na crtu. Šta ako ovaj izvor na koji sam nabasala ima ukusnu
svežinu toliko dobru da se jedva razlikuje od pravog? Šta ako mu je toliko
sličan da neću umeti da odaberem dobro? Kad god se vrhovima prstiju
jedva zaustavim na startnoj liniji (jer ja uvek žurim, gledam u tlo i brzo
hodam, sve mislim kasnim, kasnim, kasnim, neće me čekati ono što treba da
stignem, nestaće), a telo se malo povije napred i tek tren kasnije dođe u
stanje ravnoteže, počinje to ,,šta ako”. Šta ako je preda mnom laž? Šta ako
opet budem morala da se ubeđujem da je sve u redu i baš kako treba da
bude, da samo treba da sačekam da prođe, kao kad udariš palac o ivicu
stola i duvaš u njega, držiš ga i misliš samo još koji sekund i uminuće bol?
Umorim se brzo, i to sam primetila. Zadišem se od toliko ,,šta ako“, i tu
nevidljivu liniju starta retko prekoračim. Zidovi mog prostora, žuti i malo
nagrizeni vlagom, bolji su nego… nego... ne znam šta. U ovim trenucima kad
pokušam da opravdam svoje stajanje, opauči mi šamar saznanje da nisam
našla ono što još nijednom nisam tražila.
Telo se udobno oslonilo na dvosed, utopilo u njegovu mekoću. I nije da ne bi
htelo da krene, htelo bi, ali ne može. Tu je gde je, sa jasnim saznanjem da se
ne može nazad. Nema se kud. Smrt je bila tu i uzela svoje. Ne možeš joj tek
tako otrgnuti iz ruke ono što je ščepala silovito, u stvari nije ščepala,
dobrovoljno je krenulo. Telo bi da se otrgne magijskoj formuli koja je
udrvenila udove, ali je nepoželjno otrgnuti se. I glas govori da krene, prvo
moli, potom počinje da viče jer mu se čini da je ona ljuta i da namerno neće,
a njoj ni slovo ne polazi za rukom i ne može da objasni da stvarno nije do
toga, već do njenog obamrlog tela koje neće da se pomeri, ne shvata poruku
neurona da treba da krene, jer jednostavno ne zna zašto treba.
U kom socu šolje kafe je zapisana adresa dugo neutažene čežnje? Na kojoj
liniji dlana je tačno urezan ukrštaj sa stazom neuhvatljivog sna? Koliko
duboko da se prepustim snu da bi se on odigrao na javi? Koliko čvrsto da
držim kapke zatvorene i teško da spavam? I kako onda da se probudim kada
ga nađem? Volela bih da imam hrabrosti da otkrijem iza koliko mora i gora
87