posustane, njegov let samo u tom osmom ili devetom okretu nije
ravnomeran nego se napravi neki talasić, ne tako živahan kao ostalo trčanje,
ali ipak prisutan. Trčimo, trčimo, trčimo jednosmerno, ravnomerno,
pravolinijski, ujednačenom brzinom, pa ne tako često naletimo na baru ili
psa koji vuče gazdu na povocu, pa poskočimo da izbegnemo lomljavu.
Trčimo u nedogled. Što smo duže na stazi, kraj je sve maglovitiji. Ne znam je
li neko do sad stao, takve još nisam srela. Takvima i nije mesto na trkačkoj
stazi. Nema mesta za njih. Jednom su došli na red, jednom je njihova korpa
na ringišpilu dosegla do igračke, jednom su imali priliku da je zgrabe. Prilika
nema reprizu, ne postoji rewind za neučinjeno niti olakšanje za odustajanje.
Jednom se trči do kraja, sprint ili maraton, biraš sam; i na kraju i nije važno
koliko brzo si pokidao traku na cilju, važno je da si tamo gde si želeo da
budeš.
Ajde, idemo na plažu, proći će nam sunce, samo je dobacila, podižući pun
ranac s poda u prolazu i zabacujući ga na levo rame.
Ajde, vreme je čak iako koža nije upila, skupljam noge i ruke, odlepljujem se
od postelje i trčim u susret moru, pesku i suncu.
Izvorno (za)lutanje
Gde se to nalazi onaj pravi, bistri i sibirski ledeni gutljaj vode, jedini koji
može da ti utoli žeđ – onu strašnu žeđ kad su nepca toliko suva da ne možeš
da gutaš, a telo si izmrcvario idući po suncu i 50 stepeni, dok ti se noge lepe
za asfalt, a majica se natopljena znojem zalepila za leđa? Otičeš sam od
sebe, svodiš se samo na telo i njegov korak. Gde je taj providni izvor koji se
zeleni od lekovite, mirisne raznolikosti i belasa od udara sunca u površinu,
pa moraš da žmiriš?
Mrdnula se paučinasto paperjasta belina zavese i nazreo se deo puta kroz
usko razmaknute daščice šalona. Kako je strašno taj prozor zamandaljen,
ništa se ne vidi, moraš da nasloniš bradu s unutrašnje strane prozora da bi
video celinu. Prozor je preblizu ulice. Kad prolaze – vide me, nepristojno mi
se unose u roletne, dodiruju se sa njihovim izbočinama, a kakvo pravo na to
imaju? Tačno naspram danom osvetljenih prozora sedi na kauču i gleda
netremice u srebrne niti koje ponekad pređu liniju tamnobraon dasaka. Šta
je ono htela? Krenula bi. Da, treba da krene. Dan je, ustali su svi. Žuti se
86