grebala ju je besomučno dok se telo snažnim zamasima ruku probijalo kroz
gustinu mora, a sunčevi zraci je tako načetu razdirali još dublje, prodirali do
onih najnežnijih slojeva budeći vitamin D da izbije na površinu, poslednje
zalihe snage, skriveni bataljon koji u odsudnom trenutku treba da uleti u
borbu i odnese pobedu. A pobeda je – tama. Skladna, ravnomerna,
zgusnuta tama kože i uzdasi onih koji nisu imali toliko sreće. Neodrživa
lepota trijumfuje.
Kada bih samo mogla da se rashladim, raskrečenih ruku i nogu i zabačene
glave, leđa pritisnutih na pretoplu postelju, dok seni iskrsavaju u ritmu
okreta raštimovanih metalnih krila. Čaršav je krut, vreo, smeta, a nema se
kud, život nas pritera uza zid, kaže – moraš da stojiš tu gde si jer sad ja takva
prilika, sad se tako mora, sutra ćeš već moći da utrnule udove istegneš i
pomeriš se malo ulevo.
A on škripi, štuca, kašlje iznad moje glave. Imam neodoljivu potrebu da ga
gasim, nervira me jer remetiblagoslovenu tišinu i preku potrebu da prigrlim
sopstvenu iscrpljenost. Prokletnik me budi, viče, bljuje na mene vatru pakla.
Psujem i dan kad ga je tu okačio lenji Grk da bi opravadao cenu sobe. Hoće
da bude upaljen i noću, a tad mi najviše preti, tad se oseća najmoćnije jer
vidi samo moje oči raširene strahom. Izaziva me da se opirem snu do jutra
jer mislim ako samo i za tren budem zažmurila, odvešće me. Šklopocija
podriguje paklene glasove zaštićena mrakom, znajući da je jača samo zato
što joj ne vidim granice. Gledam, pratim zdušno svaki njegov korak. Mislim
da ću se neprijatelja najlakše odbraniti ako ga netremice posmatram i ne
propustim nijedan pokret, kao kada u glupom američkom filmu stari kineski
učitelj uvodi borca za pravdu u tajne drevne veštine koja zahteva takav mir i
koncentraciju da neprijatelja vidiš i kad su ti oči vezane.
Vrti se, vrti, glasno, gordo, izaziva me. Kaže: Ja to mogu, brz sam,
neuhvatljiv, oštar, očas posla mogu da odnesem glavu sa ramena, a mogu i
da stanem ako samo poželim. Zaleti se, pa se namerno saplete tako da ja
zažmurim i kažem sebi: Evo, to je to, sad će. Evo ga na mom grkljanu. Krv se
rasula na sve strane, komadi mesa vire ispod modre kože, po koja koščica
izletela, glasne žice se pokidale i vrcaju ostacima glasa, nikad više da se ne
napregnu da viknu ni da se nasmeju. Eto mene završene, krug rastvoren, da
se više ne vrtim, ne trčim uzalud.
I onda sve jasnije shvatam da je on moj spas, da me vodi ka rešenju. Zum,
zum, zum, zum, zum, zum, zvuk je uvek jači kad su krila ventilatora na strani
na kojoj ja ležim, znam da i to ima neke veze s fizikom, sve ima veze s njom,
kao i oni zraci sunca što su me opekli traljavu i trapavu. A onda, kao da
85