splаsnula je … Osetio je da mu je majica slepljena sa leđima i da mu postaje hladno. Orgаnizаm se nаjednom toliko opustio dа se nаsmejаo sаm sebi. Razvukla se linija od uha do uha kao lepet krila oslobođenog ulova! Tek kаd je izаšаo, primetio je u desnom uglu vrаtа pаpir nа kom piše dа je predаvаnje pomereno zа sledeći četvrtаk. Znаči, opet! Ali, dobro je dа dаnаs niko nije video. Dobro je dа nije dаnаs!
Ringišpil
Ležim na leđima raširenih ruku i nogu kao kada zimi pravimo anđele u snegu pa nas tuđe ruke povuku nagore da ne bismo podupiranjem narušili savršeni otisak, odraz skrivene nebeske lepote koju naivno naslućujemo u lepezi prvi put dotaknutog snega. Samo, sad je leto, subjektivni osećaj je da je preko 50 stepeni i to u sobi u kojoj su otvoreni svi prozori i radi ventilatorluster, neko čudovište koje strašno krči iznad moje glave.
Ležim na leđima raširenih ruku i nogu jer koža treba da upije. Koži je jako neugodno jer je neoprezno izlagana milovanju vrelih sunčevih zraka, onih koji su u samoj srži, na površini zvezde, oko 5.500 stepeni Celzijusovih, na kojoj ćemo svakako jednom letovati, čim skupimo lovu i odlučimo se i u tom pravcu da pođemo. Kako nam je ostalo negde među onim sivim ćelijama koje prve utonu u san kad započne predavanje, naviknute da zadremaju usled dejstva monotonog glasa i nezainteresovanosti bića, ta sunčeva toplota polako jenjava dok dopire do Zemlje, a zraci se rasipaju na kojekakve slojeve atmosfere i dubine omotača dok dođu do plaže u Pargi, tako da ostaje tih pedesetak stepeni, taman koliko je dovoljno da koža pocrveni, ospe se pegicama, zaboli i pokaje se kao podatna, obla, sočna crnka posle noći sa Grkom iz,, Kapetanove kolibe”. Međutim, ne smemo joj dozvoliti da se ljušti, jer će samo blistavost površine kože i nežno presijavanje u beogradska predvečerja svedočiti da smo negde bili, da mnogo znamo i doživljavamo i da nam je tako neopisivo dobro.
Ležim strpljivo na leđima raširenih ruku i nogu i osluškujem je dok pije, srče sokove nekog mleka specijalno namenjenog da je umiruje nakon sunčanja – tako piše na boci. Srče, guta, cevči, toliko je žedna ta koža kao pustinja kiše, traži, crpi da ne umre, da se ne pretvori u sparušenu i sasušenu ljusku koja će sramotiti njenu unutrašnjost. Osramotiće sebe samu jer nije sačuvala srce, nije bila oklop dostojan viteza koji je nosi. A istrpela je toliko. Od nežno ružičasto-bele, godinu dana negovane najmirišljavijim kupkama i uljastim sapunima, hidrirana i masirana, a sad dovedena u rat. So, oštra i jaka,
84