mene. Uradim sve to ni ne sluteći da i on crta preko puta mene to isto na kafanskom blok papiru. Šarmantna konobarica, lijepa kako su to već lijepe sve ovdašnje djevojke gleda i uživa u našim pričama, pitanjima... Mi se zapravo ni ne trudimo biti tihi, dapače, kao da smo jedini tu. Tri-četiri gotovo. Muk kod mene, oduševljenje kod njega. Crteži skoro pa identični. Sad ja, zblanuta. Čovjek me ljubi. Pita da mu prodam sliku sa zida dnevne sobe moje i veli ne pita za cijenu. Drhtim braneći se kroz neke glupe suze koje iz čista mira kreću po licu i kao da se pravdam. Ne, ne gospodine, ta slika, znate, nije na prodaju, čujem sebe. Vi ni ne znate šta ona meni znači. Znate ona je poklon mom mužu od kolega a meni, meni je ona bila san u vrijeme kada su počeli neki glupi šašavi ratovi. Ona je meni put u svijet kojim baš tim istim jedrenjakom plovim svakoga dana dok je gledam, od Beograda do Splita, putujem roditeljima, mom djetinjstvu, mladosti, domu... Jer, oprostite mi, vi ni ne znate što to znači kad za svoje ne znate a tamo gdje su oni, tamo je rat. Stanuje ona tako u mojoj kući. Putujemo nas dvije. Slika i ja. Ona mirna, ja željna roditeljskog doma i tako bih kući... jer, priznat ćete, čovijek živi samo do sutra u tim vremenima. E, tako i ja. Od sutra do novog sutra plovila sam tim vašim jedrenjakom, tim vašim morem... I stvarno, morate me razumijeti, nije na prodaju. Poznavala sam ja vas mnogo prije nego što smo se sreli tu na obali tog istog mora kojeg vi slikate. Kako su mi ove suze bezobrazne. Ne prestaju. Sad plače i on. Grlimo se kao stari drugari. U zagrljaju se razumijemo. Svako u svojim uspomenama koje su onom drugom najvažnije. Divno saznanje da smo se nekako već poznavali, on, njegovo more, barka kako on kaže, i moja obitelj. Moja su djeca rasla uz tu sliku sa zida. Dok su oni rasli ja sam plovila i plakala uz nju i nakon trideset osam godina od stvaranja slike srećem njenog autora. Shvatite me, možda ona meni znači više nego vama, ponavljam se a on me čvrsto nekako bratski drži u zagrljaju. Ne pušta. Plačemo zajedno. Lakše nam valjda. Uz obećanje da ću mu pokloniti knjigu u kojoj će biti objavljena priča o jednom jedrenjaku, jednom moru, jednom čovjeku koji vjeruje – ne vjeruje da su nam se putovi ukrstili, razmjenjujemo adrese uz ono piši mi...
75