ponašanje. Ipak su to gošće ovog lijepog seoceta, što ga Povljana zovu. A
one? Dame. Umjetnici. Književnice.
Kad oćeš. Najhrabriji i pri tom najglasniji se predstavi slikarom da je i
logično kako to na mene liči, predložim mu, da i upitam kada će raditi moj
akt. “Golu Ljilju”. Ni malo zbunjen spreman na ostvarenje mog prijedloga,
krene ka meni.
Riječ po riječ upitam ga kroz salve smijeha prisutnih (jer priznajem karikirali
smo i on i ja svašta nešta), koje mu je cijenjeno ime.
Veli Sead Krnjić na što onako zblanuta (a i mene netko da zblane) upitam,
gdje je služio vojsku tamo neke davne 1978. godine, u Puli? Možda u Karlu
Rojcu na Montezaru, na Katarini ili gdje već? Čovjek u šoku odgovara: na
Katarini.
Ponovo ga pitam kako se zove. Isti odgovor. Šutim ja. Kratko je to trajalo,
pa mu kažem kao da neću: „Da li vi znate da jedna vaša slika stanuje u
mom dnevnom boravku“.
Sada ja uživam, gledajući njegovu zbunjenost. Čudi se, kako, koja, otkuda
meni, ma nemoguće...
Čovjek ispred mene je očigledno izgubio osjećaj za humor, razrogačenih
očiju ne vjeruje ono što čuje.
Mic po mic, dođemo do toga… Da, on jeste autor ciklusa “More i jarboli” iz
1978 god. Nekih dvadesetak naslikanih sličica iz JNA. Opet nevjerica.
Krene priča a priči nikad kraja.
Nije dugo prošlo, njegov sin donosi sliku. Poklon. Za uspomenu na ovo
druženje, kaže. zahvaljujem i gledam u nju.
Slika „Laponac“ Gledam ja Laponca. Liči mi na slikara a u oku mu se vidi
zrelost života dok promrzlom rukom drži svoju lulu uživajući u njoj. Život u
pogledu, punom zadovoljstva pred irvasima za koje zna da dolaze, nesvijesni
da je kraj puta kojim hode nekako polako a sigurno i ulaze u njegov tor
okovan ledom. Zadovoljan jer ipak je to njegova lovina. Zima može i da
okuje.
Nevjerica i dalje u tom dobrodušnom i velikodušnom čovjeku za kojeg smo
se često u onim ludim ratom zahvaćenim godinama suprug i ja pitali gdje je?
Kamo ga je život odnio? Živ li je?
I sada negdje u Povljanama sjedim u njegovom društvu odgovarajući mu na
stotine pitanja, kako bi se uvjerio da je zaista njegova slika kod mene.
Onako da me ne uvrijedi traži da pokušam nacrtati to što ja imam kući. Ih,
joj sad ću se obrukati (mislim se), pa ja kvadrat ne umijem ovjekovječiti, a
ne ono što jedan umjetnik slikar ovjekovječi na baš toj slici koja je kod
74