stisnutom, bacio sam se na nju da vidim što to čuva, da na silu otvorim tu
žilavu pandžu. Kad sam konačno uspio, pritišćući je koljenima uza zid i
objema joj rukama šireći prste, kad se dlan konačno pokazao, već je bilo
prekasno. Tijesto je u njezinoj ruci bilo potpuno smrvljeno i slijepljeno po
koži poput govna na dječjoj guzici. Sve što nam je ostalo bila je marmelada
koja nam je curila po zapešćima. Samo smo nju još mogli polizati.
Prije nego se prašina spustila, prije nego što su stvari u kući okrenule od nas
svoje hladne poglede, osjetio sam pod sobom ubrzane kucaje njezina srca.
Tuklo je o grudi kao bat, teško i muklo, zatočeno pod mojim tijelom, toliko
većim od njezina. Sramota koju sam osjetio tjerala me na povraćanje i brzo
sam ustao, otrčao do zida i okrenuo k njemu svoje lice kao dijete. Jecaje sam
gutao, gurajući ih ravno u tek otvorene ožiljke naše borbe. Kad sam se
okrenuo, vidio sam da je ona na koljenima, u ruci joj je bila mokra krpa
kojom je skupljala s poda šećer, marmeladu i razmrvljeno tijesto. Ipak, znali
smo, ništa tu više nije moglo biti čisto.
Mrak tada nije padao, on se uzdizao, uspinjao se iz podova, iz zemlje pod
temeljima kuće, noseći sa sobom hladnoću podzemnih voda, crnih jama i
vlažnog kamenja. Žena je ležala na kauču i drhtala. I niti jednom, ni jedan
jedini put, nisam preskočio pomisao da bi je bilo dobro zagrliti.
Posljednje noći zaspala je ranije nego inače. Već smo oboje bili premoreni
od marša jednakih dana koji su se beskonačno redali, svaki od njih ujedno
dug i kratak kao treptaj. Sjedio sam za stolom i pokušavao prisiliti misli da
otputuju dalje, da se odmaknu od te žene i kuće, da se prisjete onog
otvorenog, svježeg svijeta vani. Već je toliko vremena prošlo. Kroz prozor
sam vidio samo prazno dvorište i vrhove visokih, jakih stabala. Svjetla grada
bila su s druge strane, mogao sam naslutiti njegovu živost iza naših leđa i
sve me češće ljutila nemogućnost da se okrenem, da odustanem, odem.
Žena je zakašljala i okrenula se na bok, pokrivač joj je kliznuo s tijela, grijući
sada tek jednu nogu, svijenu u koljenu. Približio sam joj se tiho i polako, da
je pokrijem. To je bilo jedino što sam mogao: prevući pokrov preko njezina
tijela. Već je bila jako smršavjela, shvatio sam kad sam joj dotaknuo leđa i
osjetio oštre lopatice pod dlanom. A onda opet ta kosa, ta svila pred mojim
licem, natjerala me da se približim, da udahnem ravno u njezinu sredinu.
Zatvorio sam oči i iskoračio u kratki mir. Kad sam se prenuo, ženine su oči
bile otvorene. Gledala me ravno u lice, i sjetio sam se da je tako gledala
jednom davno nekog drugog čovjeka. To nisam mogao biti ja. Povukla me
68