Bili smo sami. Sami i gladni. Nitko ne razmišlja o gladi dok je ne osjeti. Kad je osjeti, ona je sve o čemu razmišlja. Uz prozore koji su gledali na dvorište bila je mala kuhinja, toliko mala da u nju stane samo jedna osoba. Ili dvoje koji se vole. Podigao sam rolete, zatutnjale su i svjetlo je grunulo u kuću. Ona se trgnula, možda je i uzviknula. Postala je u trenu čisti nemir i napetost, vrebala me kao životinja. Isprva sam neko vrijeme samo stajao uz prozor, praveći se da provjeravam ima li koga u blizini. Nije bilo nikoga, to smo oboje oduvijek znali. Kad sam osjetio da se privikla na jasniju sliku prostora, da se ponovo opustila, polako sam krenuo otvarati kuhinjske ormare, tražiti stari kruh, dvopek, bilo što. Bio sam spreman čak i kuhati, ako treba. Za oboje. U ormaru s posuđem na jednom sam tanjuru pronašao nešto umotano u papirnatu vrećicu. Uzeo sam je u ruke i izvadio njenu nutrinu: stvrdnuta krafna, tko zna otkad, ušećerena i masna. Da me bilo tko pitao što bih htio pojesti, rekao bih da je to pitanje, u trenutku ovakve gladi, pomalo nepristojno. Ipak, u meni se, dok sam stajao buljeći u krafnu koja mi je ležala na dlanu, rodilo gađenje prema žutoj stvrdnutoj kori, prema šećeru koji je pokrivao njezinu tužnu kapu. To se pecivo, taj komad napuhanog, preslatkog tijesta jednom davno uzdizao u vrućini neke pećnice, neke ruke su je, mirisnu i sočnu, posule šećerom koji je padao snježno, meko, bijelo. Ovo što sada mrtvo slini po mojoj ruci nije ta ista slastica, nju nitko više neće s užitkom zagristi, nitko je neće poželjeti, a to je jedino što mi, nas dvoje, ona žena i ja muškarac, imamo za jesti. Gotovo ljutito prelomio sam krafnu na dva dijela, a iz njezine sredine je, na moje čuđenje, iscurila narančasta marmelada, svježa i tečna, kao nekada. Taj me prizor osupnuo, ostao sam pred njim pomalo posramljen, pobijeđen. Krafna je još živa, pomislio sam i posprdno se sâm sebi nasmiješio, trpajući u isto vrijeme desnu polovicu čitavu u usta. Koliko god stane, prožvakat ću i progutati. Preživjet ću ja ovo čuvanje, ovo čekanje.
Taman mi je polovica zalogaja kliznula niz ždrijelo, kad me oborila. Skočila mi je na leđa poput lavice, noge mi je omotala oko struka, zabila mi nokte u ramena i ugrizla me za vrat. Skamenio sam se od boli, a ostatak neprožvakanog tijesta ispao mi je iz usta. Ležao sam licem prema tlu, probadala me oštra bol u vratu i instinktivnu sam je dohvatio desnom rukom za šiju, iščupao sa sebe kao da je krpelj i bacio je u stranu. Leđima je udarila o kut kuhinje, i zrak se oko nas zgusnuo od njezina urlika. Tek tada sam shvatio koliko može biti jaka, koliko zna biti glasna. Skvrčila se i ostala jedan kratak trenutak tako – dovoljno da odskočim i da joj uhvatim ruke, da je unaprijed zadržim nepokretnu, na mjestu. Lijevu šaku držala je čvrsto
67