Kad bi joj se pišalo, dizala se iz svog položaja kao lijena mačka i polako
odlazila u zahod, vukući za sobom noge i onu meku, zgužvanu kosu. Nisam
joj dozvoljavao da zatvori vrata, uvijek sam je morao imati na oku, makar
djelomično. Skidala je hlače i sjedala na školjku, zid mi je priječio da je vidim
cijelu, ali ako bih se malo nagnuo, vidio bih jednu nogu, hlače nagužvane
malo iznad koljena, jedno bijelo bedro. Vruća mokraća je pljuštala i šuštila,
miješala se s vodom, a onda je mlaz bivao sve tanji, da bi na kraju odzvonilo
nekoliko poslednjih kapi, a među mojim nogama pržila je vatra. Ona se
dizala sa školjke, povlačila gaćice, dugo ispirala ruke, okretala se ka meni s
onim olovnim licem neznanke, a dok bi se spuštala natrag na mjesto, nikada
me nije pogledala u oči.
Noge su me boljele od stajanja i često sam poželio prileći, ili bar sjesti. S
vremenom, ta mi je misao postala opsesija: zašto čovjek ne smije učiniti što
mu tijelo nalaže, dozvoliti sebi malu, sebičnu ugodu?! Odlučio sam to učiniti
nemarno i kao usput, i konačno sam privukao stolac i sjeo. Žena me
pogledala s toliko prezira da sam se u trenu posramio. Gadio sam joj se.
Vjerojatno je pomislila da je ta zadaća koju su mi dodijelili ipak preteška za
mene, da je moj karakter ipak preslab da održi ovo visoko tijelo u vertikali.
Ni to nisam bio sposoban učiniti: samo stajati i čuvati je kako bog
zapovijeda. Ta me njezina misao naljutila, osjetio sam kako mi se u trbuhu
budi neki gnjev i oštri inat. Mogao sam je u tom trenu mrziti, pljunuti,
možda čak i udariti.
Stalno smo bili gladni. Vode za piće je bilo, čaše sam punio i stavljao jednu
pred sebe, a drugu na ormarić pored kauča, uz nju. Pila je kao dijete, usana
nedovoljno stisnutih oko ruba čaše, i nekoliko kapi redovno bi joj kliznulo
niz bradu. Prvi puta kad sam vidio, pomislio sam da joj se to događa od
straha i u meni se razlilo sažaljenje. Rekao sam joj da se ne mora bojati, da
sam ja tu samo da je čuvam, da ne pobjegne, da će sve brzo biti drukčije,
sigurno će opet moći kamo želi, kada želi. Nitko je nije namjerno htio
povrijediti. Bila je svjesna svega što ju je dovelo u tu kuću, koju je sada
prisilno dijelila sa mnom. Ponekad sam razmišljao o trenutku u kojem je prvi
put podigla noge na kauč, o danu kada se prvi put skupila u svoj nijemi hlad i
zakočila sve mogućnosti. Nisam vidio kada se to dogodilo, ja sam u
prostoriju ušao poslije. Žene se obično osame prve – netko mi je rekao i
zatvorio za sobom vrata.
66